ANTE REBIĆ NAKON PRVIJENCA 'Svi u Fiorentini su sretni što mi je konačno krenulo'

Prijatelji ili, kako se oni međusobno tituliraju, frendovi, bili su spremni.

- Nazvao me Radelja (Ivan Radeljić) i pitao hoću li igrati. Rekao sam, “ako je po treningu, hoću”. Tako je i bilo.

Ostatak ulazi u povijest. U debiju nakon debija, u prvoj utakmici koju je odigrao za Fiorentinu od početka , Ante Rebić postigao je svoj premijerni talijanski pogodak, za 2:0 pobjedu u osmini finala Kupa protiv Chieva. U nadoknadi prvog poluvremena, glavom je sa sedam-osam metara pospremio u mrežu loptu koja se odbila od grede nakon udarca Borje Valera iz slobodnog udarca. Potrčao je nasmijan prema klupi Fiorentine. Nasmijan, ali ne baš i lud od sreće.

- Ma, nisam ja tip kojega lako obuzmu emocije. Prije utakmice malo smo proslavili rođendan suigrača Savića i on mi je tada rekao da moram potrčati prema njemu ako dam gol. Kao da će mu to biti čestitka. Tako sam i napravio. Inače sam najbolji sa Savićem i Bakićem, po cijele dane sam s njima.

Osim pogotka, Rebić je još nekoliko puta natjerao gledatelje da mu zaplješću zbog bjegova koji su otkrivali njegovu silinu i moć (na njemu je u prvom poluvremenu napravljen prekršaj za žuti karton).

- Ovdje se plješće za svaki dobar potez, a osim što sam dao gol, mislim da nisam odigrao ništa posebno. Korektno, prolazna ocjena.

Što je rekao Vincenzo Montella, trener Fiorentine, a nekada čuveni Aeroplanino, golgeter Rome (aeroplanino zbog načina na koji je proslavljao golove, raširenih ruku kao krila aviona i let)?

- Mislite nakon utakmice? Ništa posebno. Čestitao je svima na pobjedi. Nema on običaj puno pričati. Kao da su za to zaduženi njegovi pomoćnici. Oni su baš bili sretni zbog mene, što mi je konačno krenulo.

Malo po malo Ante se aklimatizira na stvarnost Firence, Italije i Serie A. Ogroman je to skok za 20-godišnjaka, mnogi to lako zaboravljaju. To je, što bi se reklo, pravi kulturološki šok.

- Uh, velika je to razlika u odnosu na HNL. Split je za naše prilike stvarno jako dobro organiziran, ali ovo ovdje je za mene vrh. U redu, nigdje drugdje nisam ni bio, međutim, takav je osjećaj. Iskreno, prva dva mjeseca bilo mi je jako teško. Stanujem u blizini stadiona, dvije minute daleko. U posljednje vrijeme uvijek je netko sa mnom, stalno mi netko dolazi. Evo, jutros sam se pozdravio s ocem i sestrom, gledali su me, vidjeli gol i vraćaju se kući. Prije Nove godine posjetio me i moj splitski frend Ante Erceg, uskoro bi mogao doći i Radelja ako ga trener neće voditi na pripreme u Tursku. Dakle, s te strane mi nije dosadno, a i Italija mi se sve više sviđa.