Menadžeri su uništili što su fanatici stvorili

SPLIT - Svak za se Hrvatsku pase! - transparentni je odgovor i po pitanju propasti košarke. Počevši od same države, sve kolektivno u živome je pijesku. Uspijevaju pojedinci: pošteni proizvodi made in Kostelić, Vlašić, Ivanišević, i nepošteni koji krv piju parazitski. Odatle apsurd da je košarka propala a pojedinci nisu. Nije propao ni Josip Bilić Biba, ni Dino Rađa, nego su propale splitske Gripe. A svi će vam reći, Biba i Dino su na Gripama srce ostavili. Krivi su recesija, sponzori, teška vremena, manjak ljubavi i entuzijazma.

Zašto onda u košarci ima masu dobrostojećih ljudi. Zaradili su na njoj. Ali ona nije na njima. U Gripe su ulagali privatne novce, iz svog džepa neko vrijeme Branko Ćićo Roglić, a zadnjeg desetljeća Ilija Naletilić, obojica veliki biznismeni koji su košarci isključivo davali. No, obojica su otišla razočarana kad su shvatili da bacaju novac. A u košarci su neki ipak zaradili. Nekad je košarka bila u fokusu interesa košarkaških fanatika koji su je proslavili.

Došli su novi, privučeni tim sjajem i sve spiskali. Nisu budale da stvaraju košarku iz ničega, nego su “pronicljivi menadžeri”. Uočili oni da na košarku lako padaju sponzori. Pa su lovu sponzora preusmjerili na privatne račune. Tako su olakšali i košarkaše, i Naletiliće, a profitiraše jedino “pronicljivi menadžeri”. Naravno da su takvi imali vojsku onih koji im splitski rečeno drže “lupeške skale”. Ali formula brzog bogaćenja ima dimenzije epidemije i teško je proniknuti u prapočetak.

Bilo je tu i nehotičnih zaljubljenika u novac koji su bacili cijela bogatstva zbog svog košarkaškog daltonizma kupujući jeftine i unosne crnce na ljetovanju i zimovanju dok su domaći naraštaji odlazili “u prdec” (tako u Dalmaciji kažu za neubrani kupus koji ode u cvijet).

Posljednji splitski košarkaški Mohikanac (građevinar Ilija Naletilić) gurnut je niz Gripe optužbama da se hoće domoći stanova za biznis, a nudio se podignuti novu košarkašku dvoranu na starom mjestu s kompleksom parkinga, poslovnih prostora i hotelčića, od čega bi živjela košarka, ali i grad. Slavne košarkaške generacije bile su složnije u dječačkoj igri na parketu nego kad su se na Gripama našle na hrpi u raskolu: od Pere Skansija i Rate Tvrdića do Dina Rađe. Ekipa nije Sabor, opozicija joj ne daje ravnotežu. A tu gužvu opet koriste oni odozgo: pronicljivi menadžeri. Svojedobno mi je slavni košarkaški sudac Zoran Grbac dao intervju s prijetnjom da će zbog svega osnovati košarkašku policiju!

I, preostaše političari: zašto splitski gradski čelnici nisu - kao u drugim gradovima - postavljali uvjet poslovnim došljacima iz inozemstva da pomognu košarci? Vjerojatno su i oni sportski brend grada iskoristili za osobnih deset posto. Pa zašto ne bi kad i roditelji za dva milijuna eura vlastitoga sina u šesnaestoj skinu do gola bogatoj udavači Europi. Radi toga će i siromašnom treneru učitelju uvalit postotak, pa će i poluproizvod prestići nekog istinskog Kukoča na putu za NBA.

Za pet-šest godina Gripe su lansirale samo Maria Delaša, a ipak tri talenta igraju za Zadar. Mršav je Cibonin kadar. Ali ona je pretplaćena na euroizlog. Dok hrvatske lige i nema, iako smo u Barceloni 1992. s Amerima igrali u finalu. Nije slučajno danas poznatiji neki košarkaški Gobac, na primjer menadžer i bivši slavni sudac Danko Radić, nego kompletna hrvatska košarka.