GDJE JE NESTAO KULT REPREZENTACIJE Košarkaši bi mogli potražiti savjet u nogometu i rukometu

Upravo u vrijeme novog osipanja košarkaške reprezentacije i najava igračkih otkaza sudjelovanja na sljedećem Euru u Sloveniji, rukometaši su u Zagrebu još jednom pokazali da bi većina njih dala (vjerojatno i pucačku) ruku i bilo koju nogu za nastup u samo jednoj reprezentativnoj utakmici.

Igrači koje je za kvalifikacijsku utakmicu s Mađarskom pozvao izbornik Slavko Goluža ginuli su na terenu kao da igraju finale SP-a ili olimpijskog turnira. A igrala se “obična” kvalifikacijska utakmica za odlazak na Euro, koji je, i bez te utakmice, sam po sebi bio razumljiv.

Ozlijeđeni i ‘povrijeđeni’

S druge strane, tkogod bio košarkaški izbornik, Repeša ili netko drugi, na Euru u Sloveniji neće moći računati na Zorana Planinića, Krešu Lončara, najvjerojatnije i dva Marka - Popovića i Tomasa, možda i Amerikanca Drapera... Neki su košarkaši umorni, neki ozlijeđeni, većina ipak valjda iz nekog razloga “povrijeđena”.

Slična je situacija i u rukometnom taboru gdje također ima povrijeđenih, no predznak je sasvim drugačiji. Rukometaši su, neki od njih, za razliku od košarkaša, povrijeđeni zato što za njih - nema mjesta u rukometnoj reprezentaciji, a sami su uvjereni da im je u reprezentaciji još uvijek mjesto.

S jedne se strane, uvrijeđeni ili kakvi (“umorni) bili, košarkaši već godinama redovito oglušuju na pozive za reprezentaciju, a s druge strane rukometaši kao mala djeca plaču kada netko iz Saveza ili struke odluči da su, po mišljenju istih tih igrača, prijevremeno zreli za reprezentativnu mirovinu.

Cinici su po tom pitanju odavno našli svoj odgovor. Košarkaši su, kao, puno bolje plaćeni od rukometaša i lakše osiguraju doživotnu egzistenciju. Nije im stoga presudno da nastupima u reprezentaciji ostvare još koji transfer, još koju dodatnu dobro plaćenu sezonu.

No, kada bi to bilo baš tako, onda ni nogometaši ne bi trčali u svoju reprezentaciju. Oni su najbolje plaćeni i oni bi zasigurno bili “najumorniji”. No, kod njih to nije slučaj, i njima je najveća čast igrati u dresu s nacionalnim grbom. Ni njima, kao ni rukometašima ne pada na pamet otkazati nastup za reprezentaciju.

Odgovor se vjerojatno krije u tome što se oko nogometaša i rukometaša već godinama stvara i gaji kult reprezentacije. Vatreni, pakleni, kauboji, zašto ne i vaterpolske barakude, navikli su nas već godinama na odlične rezultate koje ostvaruju na velikim natjecanjima. A košarkašima je najčešće velik uspjeh sam plasman na neko veliko natjecanje s kojeg se onda u pravilu vraćaju posramljeni. Da, prvenstveno su rezultati ti koji determiniraju stav navijača prema određenom sportu, a nakon toga i odnos samih sportaša prema svojem sportu - i svojoj reprezentaciji.

Da ne zaboravimo, glavni argument košarkaških “pravobranitelja” je taj da je košarka - za razliku od rukometa i vaterpola - globalno raširen sport i da je košarkašima puno teže ostvariti zapažene uspjehe. Naravno da ni taj argument ne stoji jer - što je onda s nogometom u kojemu će vatreni od 11. travnja biti četvrta reprezentacija na službenoj Fifinoj rang-listi?!

Sjećanje na 1992.

U nogometu je konkurencija još oštrija nego u košarci. Osim toga, zar se košarkaši nisu davne 1992. u finalu Olimpijskih igara ravnopravno hrvali s prvim i jedinim pravim Dream Teamom?!

Htio to netko priznati ili ne, odgovori se zaista kriju negdje drugdje. U hrvatskom nogometu, rukometu, vaterpolu se, uza sve objektivne teškoće, ipak puno bolje radi nego u hrvatskoj košarci. Još jednom je to pokazala prepuna zagrebačka Arena u subotu.