ŽIVOTNA ISPOVIJEST POZNATOG TV LICA Nakon čak 40 godina karijere odlazi u mirovinu

Četrdest godina Ankica Stojanović bila je prije svega glas, a desetak godina i lice koje je slušateljima i gledateljima u Hrvatskoj donosilo onu uvijek najtraženiju informaciju - kakvo nas vrijeme očekuje sutra. Meteorolozi, pa čak i kada ne prognoziraju baš najtočnije, jedna su od najomiljenijih profesija kod nas.

Ljudi ih jednostavno vole, a tome pridonosi i sama ekipa, koja je kroz sve ove godine uvijek djelovalo složno, veselo i spremno da se našali. Gostovali su po raznim zabavnim televizijskim emisijama, snimili davnih godina i spot, i gotovo u pravilu uvijek bili najgledaniji dio središnjih informativnih emisija.

Kad radite u takvom radnom okruženju, mirovina je nešto što se ne čeka s osobitim veseljem, no zbog zakonske uredbe Ankica Stojanović morala se krajem ove godine oprostiti od svojih kolega u Državnom hidrometeorološkom zavodu, jer je 2. siječnja napunila 65 godina života.

Predana poslu

- Nekako mi je umirovljenje naglo došlo, kao da još nisam shvatila što mi se dogodilo. I dalje se budim u četiri sata ujutro, ali ipak uspijem zaspati nakon toga. To je stvar navike, takav ritam imala sam skoro 40 godina. Doduše, nisu mi smjene počinjale uvijek tako rano, nekad je to u pet, nekad u osam, a smjena vam traje po 14 sati. S godinama se čovjek navikne na to, nema doduše nekog stalnog ritma, ali se priviknete. Kao i da morate raditi sve praznike, a za vrijeme rata, tri godine smo radili i u noćnim smjenama. Biti prognostičar, zaista je jedan specifičan posao i što se tiče radnog vremena i što se tiče vrste posla, jer na neki način moramo biti i novinari, pa se u našoj selekciji gledalo i na to jesmo li komunikativni. Što se tiče tempa, meni nikad nije bio problem uhvatiti ga, nikad nisam propustila svoju smjenu, voljela sam raditi taj posao, tako da mi je sad žao što je tome došao kraj - zaključuje Stojanović.

Rodila se 1950. u Molvicama, malome selu u samoborskoj općini, u obitelji poljoprivrednika. U Molvicama je završila prva četiri razreda škole, a preostala četiri, kao i gimnaziju, u šest kilometara udaljenom Samoboru. Autobusne linije tada su bile rijetkost, bicikl luksuz, tako da je Stojanović nerijetko prelazila put do škole pješke.

No bila je vrlo dobar, požrtvovan učenik, pa je ,kako je to bio običaj u njezinoj gimnaziji u Samoboru, nastavničko vijeće odredilo najboljeg učenika i povjerilo mu kao nagradu ključ škole. I Ankci je pripala ta čast. Bilo je to vrijeme i kad se zainteresirala za prirodne predmete, posebno matematiku i fiziku.

Spontana u javljanju

- Završila sam na Prirodoslovno-matematičkom fakultet i onda je odjednom nekakav odabir ispao geofizika s meterologijom, i kasnije se pokazalo da je taj posao bio baš po mojoj mjeri. Počela sam raditi u republičkom Meteorološkom zavodu, danas Državnom, još za vrijeme studija 1973. i svih četrdeset godina radila sam operativne poslove. Prvo smo bili dislocirani na aerodromu, a onda, kada se Geofizički zavod preselio, svi smo zajedno, od 1984. godine pa sve do danas na Griču - prisjeća se Stojanović. Svoje prvo telefonsko javljanje imala je u Programu za domovinu početkom ‘90-ih, a televizijsko 1993., 1994. (ne može se točno prisjetiti) u emisiji kod danas pokojne Helge Vlahović-Brnobić.

- Imala sam tremu samo prvih nekoliko puta, ali nisam inače osoba koja pati od treme. Nekoliko sam puta pokušala napraviti koncepciju kako bi trebao izgledati moj nastup, no onda bi to sve palo u vodu, jer nisam mogla predvidjeti voditeljska pitanja. I zato sam se onda samo dobro pripremila, proučila sinoptičku situaciju i prepustila se njihovim pitanjima - objašnjava. S HTV-om je surađivala 13 godina, najviše s “Dobro jutro, Hrvatska” te nekim poslijepodnevnim emisijama. Kako je već ušla u godine, bilo joj je jednostavnije odrađivati samo onaj dio na Griču, što je naravno i dalje uključivalo javljanje za Hrvatski radio.

- Uvijek sam dobro surađivala sa svim voditeljima i na radiju i na televiziji. Znala sam njihove šale, koje ne bi svima dobro legle, sasvim sportski prihvatiti, nisam bila uvredljiva. Nemam nekog posebnog favorita, evo simpatičan mi je Frano Ridjan jer ima taj jedan poseban, neposredan stil, to mi je znalo odgovarati - govori Stojanović koja je netom prije našeg intervjua sjedila upravo sa spomenutim voditeljem. No iako je njihova suradnja trajala dugo, Ridjan nam je otkrio kako su se licem u lice susreli prije desetak dana na Snježnoj kraljici, i zapravo tek onda upoznali.

Vrijeme rata

Najstresnije profesionalno razdoblje bilo joj je kada je počeo rat u Hrvatskoj.

- Radila sam prvi dan kada su počela zamračenja. Ujutro sam se dignula na posao, bio je još, naravno, mrkli mrak. Uopće nisam znala ni hoće li mi stići autobus koji iz Gajnica vozi za Črnomorec. Na kraju je stigao, samo s upaljenim pozicijskim svjetlima. Do Črnomerca je u autobus ušao samo još jedan čovjek, u tramvaju nas je bilo isto tako malo, možda dvoje, troje, a onda sam se morala po zamračenoj Mesničkoj ulici popeti do Griča. Imala sam kod sebe baterijsku svjetiljku, ali je se nisam usudila upaliti, jer zaista je bilo infracrvenih snajpera, ali srećom, ništa mi se nije dogodilo. Stigla sam na posao u zaista velikom strahu, no prvi izvještaj i prognoza išli su na vrijeme, kao da se ništa ne događa - prisjeća se Stojanović.

DHMZ je tada zbog potreba vojske i obrane imao tri godine i noćne smjene. Poslije je vojska osnovala svoju meteorološku službu, no u ratno vrijeme DHMZ-ova obrana od tuče sa svojim radarima koji su bili namijenjeni obrani od tuče imala je i sasvim jednu drugu ulogu - preko njih mogli su pratiti i prelete ratnih aviona. U Zavodu, u kojem je provela svoj cijeli radni vijek, posebno kada je već bila pred mirovinom, doživljavali su je poput majke.

Pogrešne prognoze

- U Zavodu su odnosi bili dobri, jer smo bili ovisni jedni o drugima. Često nam trebaju zamjene, jer radite u smjenama, čovjeku nešto iskrsne ili se razboli, i morate uskakati jedni drugima. Morali smo uvijek usko surađivati i vjerujem da su kod nas posebno dobri odnosi među kolegama. Zapravo, nikada nije bilo neprijateljstva kao što to zna biti u nekim službama, a šef se nikada kod nas nije postavljao iznad ostalih, bio je jedan od nas. Znali smo se družiti na poslu, šaliti, kolega Borivoj Čapka je imao pregršt viceva, baš kao i kolega Milan Sijerković, koji nije bio samo spreman na narodne poslovice, već uvijek spreman i na šalu - uz smijeh će Stojanović.

Ne može se prisjetiti neke svoje drastično krive prognoze, koje su prije današnjih modernih tehnologija puno više ovisile o procijeni prognostičara.

- Naravno da je bilo i pogrešnih prognoza, i bit će ih uvijek. Znalo je biti i povika na mene, nekad opravdanih, nekad neopravdanih. Posebno u ljetnim situacijama, kada prognozirate lokalne pljuskove, koje je vrlo teško predvidjeti, najtočnija prognoza za njih je sat, dva prije nego što će doći do njih. A oni su uistinu lokalni do te mjere da nad istim poljem kukuruzišta na dijelu pada kiša, a na drugome ne. Ali ljudi vole prognozu, i to bilo koje vrste. Vole doznati što će se događati u budućnosti, a na kraju mnogima o tome ovisi i posao - zaključila je Stojanović.

Voli putovati

Posao u DHMZ-u donio joj je i ljubav. Tamo je upoznala i svog supruga Miodraga koji je radio na drugom odjelu DHMZ-a. U studenome su proslavili 40 godina braka, imaju dva odrasla sina - jedan je vojni pilot, koji sada radi kao menadžer, drugi informatičar. Imaju i dvoje unuka, jednog u šali naziva v. d. unukom jer je sin starije snahe iz prvog braka te tri i polgodišnju unučicu Maru. I voli putovati. Ali bez obitelji. Supruga joj ne zanimaju putovanja, s prijateljima se jako teško može uskladiti, pa već godinama putuje sama. Od Europe, recimo, nije bila samo u Grčkoj, Velikoj Britaniji i zemljama Beneluksa. I uvijek putuje autobusom, ne avionom, kako bi što bolje upoznala destinaciju, a i slika iz zraka ionako se nagledala u životu.