Upravo se nalazim 11 kilometara iznad Medine i putujem brzinom od 877 kilometara na sat prema svojem snu. Sve loše što mi se dogodilo do ovoga trenutka kada ovo pišem, sada je nebitno. Nije mi žao, nije mi neugodno, nije mi bed i nije mi krivo. Trenutačno sam u potpunoj nirvani.
Prije deset godina mala Ella je krenula u prvi srednje, slušala je Deftones, Tool i Rage Against the Machine. Bila je buntovna i smiješna, izravna, ali i sramežljiva. Ella je u svoje slobodno vrijeme voljela izlaziti na školsko igralište s ekipom, jesti puno Kinder Buena i gledati japanske anime. Sve što je Ella tada htjela bilo je otići u Japan, naučiti japanski, naučiti crtati i upoznati kulturu o kojoj je toliko sanjarila i maštala.
Nakon deset godina okrećem se svojoj mladoj sebi i s ponosom objavljujem da je prvi veliki Ellin san, koji se činio nedostižnim, ostvaren. Mnogi neće znati o čemu pričam jer nisu nikada sanjali ili još uvijek rade na tome da ga ostvare. Ja sam danas osjetila nešto što vam mogu jedino opisati kao… prvi spoj ili ljubav na prvi pogled. Krenula sam na aerodrom tri sata ranije, iako živim 15 minuta dalje. Nisam napunila kofer jer me bilo strah da će biti pretežak, provjerila sam 35 puta avionsku kartu da se uvjerim da je to točno taj avion u točno toliko sati s toga specifičnog mjesta. Došla sam na izlaz sat vremena ranije, sve sam spakirala uredno u ručnu prtljagu da prođem u što kraćem roku. Sve je bilo perfektno jer se činilo predobro da bi bilo istinito i bilo me je strah da ću jednom malom pogreškom sve uništiti. Možda previše razmišljam. Uzbuđeno sam najavila ženi na check-inu da ovo čekam deset godina kako bi me iz solidarnosti pustila ako bude problema.
Kad sam bila mala, isto sam sanjarila, imala sam velike snove, htjela sam svašta. Svi su mi govorili da živim u bajci, da se spustim na zemlju, da život nije baš tako jednostavan. Imala sam snove koji su bili kratka vijeka jer nikada nisam bila dovoljno strpljiva ili uporna. Uvijek sam bila tip koji će odustati ako ne osjetim da mogu proći dalje. Ne volim poraz pa mi je lakše ako odustanem prije službenog proglašenja luzera. Nakon nekog vremena, kada sam ostarjela, nisam svoje snove ni želje dijelila ni s kim jer imam osjećaj kad ljudima kažeš što želiš, svi se puno više mole da ti snovi propadnu, nego što se mole da im njihovi uspiju.
Istina je, i to svi znate. Dogodilo se i meni, nisam svetica. Bila sam ljubomorna i zavisna i živcirali su me sretni ljudi. Imala sam frenda i frendicu malo starije od mene, koji su proputovali cijeli svijet. Na Facebooku sam stalno gledala slike i mislila da su bogati, da imaju hrpetinu para. Nije mi bilo jasno kako neki ljudi mogu i raditi i putovati i živjeti solidno. Išli su mi na živce. Nakon par godina njihova je veza propala, ali slika onoga što su oni bili meni je ostala u glavi zauvijek. Ja nisam tip koji ima mnogo prijatelja. Ja sam tip “cat lady”. Meni je skroz OK da se ne družim ni s kim i da nemam prijatelja jer non-stop upoznajem mnogo ljudi i, iskreno, rijetko s kim baš kliknem. Mislila sam si stalno “da ja imam to što oni imaju, bila bih najsretnija na svijetu, da imam samo malo od toga otišla bih u Tokio”. Mnogi prijatelji su me još prije par godina pitali, kad sam krenula putovati, zašto sam posjetila sva ta mjesta, a nisam već odavno otišla u Tokio. Bilo me je strah. Bilo me je strah da neće biti sve ono što sam mislila da će biti. Bilo me je strah da neću moći u potpunosti uživati u njemu jer je sve skupo i da će mi to uništiti dojam. Bilo me je strah da ću se razočarati i nekako mi je bilo draže čuvati taj san kao nekakav cilj. Mnogo ljudi tako misli, strah ih se vjenčati jer ih je strah da će vjenčanje biti loše ili da će im veza propasti; strah ih je dati otkaz jer se možda više nikada neće zaposliti; strah ih je useliti se na neko novo mjesto jer se možda neće uklopiti ili otići na avion jer će se srušiti. Meni je sve to bilo odjednom. Kako sam starjela, moj san je blijedio.
Tokio više nije bio nekakvo magično mjesto na koje bih tu i tamo odlutala, nego je postao riječ na papiru koju nisam nikad prekrižila. Čovjek koji živi sa mnom i koji me voli, više nije mogao čekati. Bilo smo po cijelome svijetu i sve smo razgledali i sve već znamo, ali niti jedno mjesto nije ispunilo to očekivanje. Mnogo puta me je pogledao, dok smo sjedili u uredu, nekako tužno jer mu je žao što sa svojih 25 nekada živim kao da mi je 35. Zato mi je napomenuo da onoga trenutka kad prestanem sanjati, vise neću biti osoba koju poznaje. Pa se možda prestrašio. Otići u Tokio bilo je nešto što sam željela više od ičega i jedna od onih stvari kojih se smrtno bojim. Što ako se razočaram? Znači li to da sam deset godina provela u zabludi, ganjajući nešto što uopće nije kako sam zamislila. Strah me je da će me ovo putovanje promijeniti, da ću se vratiti kao druga osoba.
Kada sam shvatila da napokon idem, kada sam se chekirala u zračnoj luci, osjetila sam najosjećaj kao kad u školi vidiš nekog dečka koji ti se sviđa i on vidi tebe. Povraćalo mi se, škakljalo me sve, noge su mi se tresle, obrazi ukočili. U jednom sam trenutku opet imala 15 godina. Noć prije nisam mogla zaspati jer sam gledala sve japanske anime koje sam gledala prije, htjela sam se prisjetiti koliko mi je značilo prije imati šansu otići na ovaj put. Htjela sam se prisjetiti osjećaja. I shvatila sam koliko neke stvari uzimam zdravo za gotovo. Sjetila sam se koliko je maloj 15-godišnjoj Elli sama pomisao da ode na aerodrom bila uzbuđujuća. Sigurna sam da mi sva putovanja dosad nisu pomogla u tome. Izgubiš malo tog entuzijazma kada pretjeraš. Ovaj osjećaj sada je nešto najbolje što sam ikada osjetila. Osjećaj pobjede, užitka, ispunjenosti. Nisam nikada ništa osvojila, ali mislim da je to isti osjećaj. Kada dugo čekaš mamu da dođe po tebe u vrtić i napokon dođe. Kada si stariji, promijene se uloge, ali je baš tako. Cijeli život nešto čekamo. Ne živimo, samo čekamo i čekamo, i neki niti ne dočekaju. Neki dođu blizu pa odluče da im se ne da više čekati. Neki dočekaju i prije nego što su htjeli. Istina je da ti i stvari dođu kad se najmanje nadaš. I divno je dobiti podsjetnik na to da koliko god godina imaš, uvijek si u biti jedno veliko dijete i nikada ne treba prestati sanjati. Ne znam što me čeka na drugoj strani ovih vrata kada sletim u Japan, ali znam da sigurno neću biti razočarana jer ona mala Ella u meni vrišti od sreće. I tako mi je drago što sam joj priuštila ovaj dan. Više neću vjerovati nikome kada mi kažu da se snovi ne ostvaruju i da živim u bajci jer vjerujem da je život samo ono što si sam napraviš. I na kraju si uvijek sam kriv ako ne uspiješ.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....