Trebalo me nešto malo žešće lupiti po glavi da bih shvatila da mi nije misija živjeti televizijski život. Da mi je netko unaprijed rekao da ću drugi put biti operirana u roku od godinu dana, mislila bih da ima loš smisao za humor. Kad su me moji pitali: “Jesi li dobro?”, odgovorila sam: “Pa, jesam... Za sada. Ali, spremam se za treću rundu.”
Ispriča mi to Mila Horvat i nasmije se. Nakon uspješno odstranjenog tumora jednjaka koji je operirala u Beču, morala se, ponovo, podvrgnuti operaciji odstranjivanja kancerogenih stanica, sasvim druge dijagnoze. Ne otkriva o kojem je raku riječ, piše Globus.
Po naravi, tridesettrogodišnja Mila je odlikašica, perfekcionista. Velika savjesnost stvara stres, koji se može odraziti i na zdravlje. “Taj je perfekcionizam očito djelovao na mene. Takva sam, zapravo, cijeli život. Još od osnovne škole, a tako sam i odgajana. Bez iznimke sam, uvijek, imala rezultat ocjena 5,0. Kad radim, potpuno, u svakom segmentu, zaboravim na sebe. Nema žeđi, gladi, umora. Nakon iskustva s bolešću koja me zatekla nastojim slobodno vrijeme iskoristiti kvalitetnije, da se dovoljno rehabilitiram. Ipak, tip sam osobe koja u poslu ne vjeruje nikome, pa i ako raspodijele posao, ja ću dvostruko provjeriti i uvijek se pokazalo da je to dobro, jer mnogi često, slučajno, nešto zaborave ili previde.”
Mila je, otkriva, ipak napravila zaokret. Počela je ići na jogu, pokušava si poboljšati zdravlje promjenom prehrane. Znatno više boravi u prirodi i više čita. Prije toga ginula je za posao 24 sata na dan. Samo televizija. Za razliku od prije pripremu za emisije sada obavlja kod kuće, a ne na televiziji.
“Shvatila sam da moram imati ravnotežu privatnog života da bih mogla dati maksimum na poslu. Nismo mi netko bez koga se ne može. Svatko je zamjenjiv. Da ja sad odem negdje drugdje, odmah bih imala zamjenu za Brazil”, kaže.
Mili je u djetinjstvu, otkriva, bilo prilično traumatično iskustvo kad su je roditelji iz idiličnog okruženja, obiteljskog doma i prirode u Humu na Sutli, gdje je odrasla, s četrnaest godina poslali u đački dom u Zagreb, u Klaićevoj ulici.
“Već tada sam stoički podnosila što god da mi se događa. Kad god sam u najgoroj situaciji, tako se ponašam. Odmah sam bila svjesna da mi je tamo loše, a kasnije – kad bih se sjetila tog razdoblja – bilo mi je još teže. Baš sam neki dan razgovarala sa sestrom koja je isto bila u domu. Kažem joj: ‘Isuse, ne znam kako sam uspjela preživjeti taj dom. Meni je to bila katastrofa.’ No, nitko nas nije pitao. Roditelji su smatrali da su nam, poslavši nas u Zagreb, pružili najbolje, a nisu ni znali što sestra i ja prolazimo. Bila sam očajna i tada sam postala druga osoba: prestala sam se smijati, zapala sam u probleme s prehranom, postala sam anoreksična. Nisam imala odrastanje koje me činilo sretnom.”
U domu u Klaićevoj Mila je malu prostoriju dijelila s četiri djevojke, u nekim sobama bilo ih je i do šest i osam. “Osjećala sam to kao neku vrstu prisilnog boravka. Sjećam se rešetki na prozorima. Djevojke su bile iz raznih krajeva Hrvatske i uvjeti su bili relativno pristojni, no osjećala sam da im ne pripadam. Velika je to razlika bila između djece koja su živjela u roditeljskom domu i bez ikakve brige. Dođu doma iz škole, malo uče, iziđu van. Ja uopće nisam imala opuštenost toga tipa. No, uhvatila sam se učenja. Išla sam u školu, iz škole ravno u dom, a kako je bilo puno cura u sobi, često sam od ponoći do dva ujutro znala učiti u zahodu. S četrnaest godina imala sam stvaran život, i to me jako odredilo i osnažilo. Zahvaljujući tome, danas se lako mogu nositi s teškim situacijama. Zbog toga, ponekad, ne pokazujem mnogo tolerancije prema onima koji mi pričaju o problemima, a koji nisu spomena vrijedni. Mislim si - o čemu ti pričaš... Općenito, smatram da nema opravdanja za one koji mnogo kukaju. Neka učine nešto.”
Kad je s četrnaest godina došla iz malog mjesta u grad, shvatila je da Zagreb, ni na koji način, nije grad po njezinoj mjeri.
“Ne volim taj grad otpočetka. Otkad sam došla, bio mi je ružan, i nikad se sa Zagrebom nisam stopila na pravi način. Uvijek si govorim – Mila, ti si tu samo u prolazu. I dalje mislim da sam u Zagreb došla samo privremeno živjeti, iako sam ovdje našla krasne ljude. Osim toga, još mi je gore otkako sam postala javna osoba, pa ne mogu otići gdje poželim. Moram stalno o tome misliti, to me dodatno opterećuje i osjećam se kao u kavezu. A i nisam ni taj tip koji voli ići na bilo kakva javna događanja.”
Dalmacija, Mili, mnogo više znači. Kad prođe kroz Sv. Rok i osjeti blizinu mora, postaje druga osoba. Grad u koji bi sada otišla živjeti je - Split. Ima tamo prijatelje, a ode i poslovno.
Bolovanje “Nevjerojatno, ali odmah kliknem sa Splićanima! I to još iz vremena faksa. Znate kakvi su: na simpatičan način oni su u svom filmu, ne obaziru se ni na koga, ali kad dođem dolje, viču mi: ‘Mila! Bravo!’ Možda ću se preseliti dolje, jer tamo se osjećam kao svoj na svome. Općenito, uvijek sam za malo egzotičnije, divlje zemlje. Ne volim suviše urbanizirane sredine. Brazil, Španjolska, to su moje zemlje. London mi je najmrskiji grad na svijetu. U drugoj rundi bolovanja, san o Brazilu držao me na površini.”
Nakon đačkog doma studij je bio nešto bolja priča. Mila je neko vrijeme bila u studentskom domu, no iako je imala prosjek ocjena 5.0, izgubila je mjesto u domu. Nije imala novca da ga plati i nije imala nikakvu vezu. Bila je podstanar s raznim cimericama, a uz redovan studij radila je istodobno četiri posla i tako se uzdržavala. Osjećala se bolje, jer je bila u mogućnosti sama kreirati svoj život. Danas Mila u Zagrebu živi u vlastitom stanu.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....