ŽIVOTNA ISPOVIJEST

'TKO PIŠE PJESMU, TAJ IMA POSLA SA SVJETSKOM KURVOM' Bregović kaže da su glazbenici smo oni koji nisu u stanju naučiti ništa pametnije

Goran Bregović na turneji po Hrvatskoj obilježava četiri desetljeća od svoje prve izdane ploče ‘Kad bi’ bio Bijelo dugme’. Da mu je netko 70-ih rekao dokle će on i Dugme dogurati, odgovorio bi mu ‘kako je sreća što čovjek ne misli isto kad mu je dvadeset i šezdeset’
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Što bih rekao da mi je netko sedamdesetih godina prošlog stoljeća kazao da ću 2015. godine slaviti četrdesetu obljetnicu od objave prve ploče Bijelog dugmeta? Rekao bih da je sreća da čovjek isto ne misli kada ima dvadeset ili šezdeset godina. Jer, s dvadeset bih vjerojatno rekao kako me muzika u dalekoj budućnosti sigurno više neće interesirati.

A danas, kad s ove distance gledam, vrlo bih malo stvari iz svog života izbacio kao nepotrebne - priča Goran Bregović, jedan od najpoznatijih skladatelja u regiji, koji na turneji po Hrvatskoj obilježava četiri desetljeća od svoje prve izdane ploče “Kad bi’ bio Bijelo dugme”, u sklopu koje 27. studenoga nastupa u Rijeci, dan kasnije u Zagrebu, a potom 4. prosinca slijedi koncert u Splitu te 19. 12. u Osijeku.

Pucanj u svijet

- Sviram ove koncerte s velikim žarom i očekujem ih s velikim nestrpljenjem. Bijelo dugme se sastalo prije deset godina u okolnostima sasvim drugačijim nego što su današnje. Tada je nakon jednog mog koncerta u Trstu došlo izaslanstvo Coca-Cole i za večerom su mi dali ponudu koja se nije mogla odbiti. Svirali smo tada u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, na ta tri velika koncerta za koja je u tri dana prodano više od 300.000 ulaznica. Osjećao sam se lijepo znajući da u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu postoje ljudi koji još vole pjevati pjesme Dugmeta. No, ovaj je put bilo drugačije, ovaj put sam ja zvao menadžere i rekao im da želim svirati - govori glazbenik, koji smatra da je sreća zaslužna za to što je fenomen Bijelog dugmeta još uvijek itekako živ na regionalnoj sceni.

- Kad pišete pjesme, to je kao kad pucate sačmom. Raspe se na sve strane. Jednom kad ste napisali pjesmu i pustili je da se kurva po svijetu, vi ne možete znati gdje će ona završiti. Meni se desilo s par pjesama da se sve završi s hepiendom, da ih pjevaju i ovi koji nemaju sluha i ovi najbolji, da se pjevaju i gdje treba i gdje ne treba... Ali, zbog toga čovjek i piše pjesme. Što se samog Bijelog dugmeta tiče, ono je bilo tipičan proizvod komunističke supkulture. Možda i njen najgori proizvod. Imali smo velike amplitude: od toga da smo bili zabranjeni u nekoliko boljih hotela u Zagrebu, do toga da smo išli na radnu akciju jer sam ja mislio da se trebamo malo vratiti u normalu, živjeti kao i sav normalan svijet - prisjeća se Bregović, koji kaže da mu trenutak u kojem je u životu bio najponosniji ipak nije priskrbila glazba nego - boks.

Opatijski festival

- Najponosniji na sebe bio sam kad su me izabrali za predsjednika boksačkog kluba Željezničar u Sarajevu. Uvijek sam mislio da je boks više metafora nego sport. Jer, izgleda nemoguće u ovo vrijeme razmjenjivati udarce po strogim pravilima i pritom se gledati oči u oči... Ako me baš pitate za glazbu, za trenutak u kojem sam zbog nje bio najviše ponosan, činjenica jest da je Bijelo dugme uspjelo okrenuti masovni ukus na svoju stranu. Do Bijelog dugmeta taj masovni ukus kretao se na liniji Opatijski festival - Beogradsko proljeće - Sarajevski šlager sezone. Bio je to naizgled jedan nemogući pokušaj da se čitav jedan masovni ukus na jednom teritoriju prevrne naglavce. A ako pak ima neka zasluga koja je došla u kasnijem periodu moje karijere, a poslije će se ispostaviti da je to nešto što će mi najviše zamjerati kao čovjeku koji je, vele, počeo izvoziti turbo-folk, ja onda tu zaslugu sa zadovoljstvom prihvaćam. Meni je to kompliment! Jer, srpski i hrvatski turbo-folk je najgore, ali i najbolje što imamo u muzici - smatra Bregović, koji bez puno razmišljanja odgovara na pitanje gdje je najviše pogriješio tijekom 15-godišnjeg perioda sviranja u Bijelom dugmetu.

Mama i tata

- Ako je bila neka greška, onda je greška to što je to dugo trajalo. Danas, kad se vraćam na Bijelo dugme, i ponovo imam želju da sviram tu muziku, onda nastojim tu grešku ne ponoviti. Pokušavam zamisliti Bijelo dugme kao nešto što se razvijalo u vremenu. Uvijek imam tu ambiciju da se ne stoji u mjestu, da se kreće, makar i u pogrešnom pravcu, ali da se kreće... Tako da Bijelo dugme onako kako ga sad sviramo na ovim koncertima na kojima slavimo 40 godina, to je možda Bijelo dugme kako bi ono izgledalo da je ostalo zajedno cijelo ovo vrijeme - kaže 65-godišnji sarajevski glazbenik koji je ljubav prema muzici naslijedio od pokojnog oca.

- Moj otac je bio vojno lice, moja majka je radila kao knjigovotkinja. Bio sam dijete iz obitelji srednjeg staleža. Moj tata je svirao violinu. Amaterski. Ovako, kad gledam unatrag, vidim da je cijeli moj ukus zapravo ukus nekog iz srednjeg staleža iz doba socijalizma. Sjećam se, moja majka je voljela imati frizure poput Jovanke Broz, kao i većina žena iz tog doba... Poslali su me u muzičku školu da učim violinu, zato što je moj tata uvijek žalio što nije bio školovani violinist. On je bio samouki zagorski muzikant - prisjeća se Bregović, koji niječe da su ga zbog manjka talenta izbacili iz muzičke škole.

Ljepuškasti momci

- To negdje valjda piše na internetu da su me izbacili jer su mislili da nisam talentiran, no teško da se baš tako dogodilo. Ali, točno je da sam ja izgubio interes za violinu. Rano. Ovi malo bistriji dječaci rano shvate da djevojčice više vole gitariste nego violiniste - smije se vođa Bijelog dugmeta kojem su glazbeni idoli u mladosti bili gitaristi koji su se sviđali djevojkama.

- Kad svirate gitaru, onda su vam uzori ljepuškasti gitaristi. Ni ja nisam bio izuzetak. Nekako svi uzmu svirati električnu gitaru s idejom da budu ljepuškasti gitaristi. Na samom početku u životu vas interesira da budete slavni i bogati, da se curice lijepe za vas. Poslije nekako život filtrira stvari. Ovi koji nisu za muziku završe pametne škole, a mi koji nismo u stanju naučiti ništa pametnije, mi se nastavimo baviti muzikom - govori glazbenik koji nije imao ni 30 kada je napisao neke skladbe Bijelog dugmeta koje su ušle u antologiju.

- Većina boljih pjesama Dugmeta ima neke reference u folkloru. Većina mojih tekstova koji su pristojni, napisani su kao korenspondencija na neku adresu. Otprilike takav sam mehanizam imao dok sam pisao pjesme. Mada, s druge strane, neke pjesme dožive čudne sudbine. Pjesma ‘Ima neka tajna veza’, koja se ispostavila kao ljubavna, zapravo je pisana za dokumentarni film o zatvorskom čuvaru. Duško Trifunović je napisao tekst, a stih ‘sidro koje lađu čuva’ govori o tome kako i najgori kriminalci izađu iz zatvora, za razliku od čuvara koji tamo provede 30 godina, čitav svoj radni vijek, jer je on to sidro koje lađu čuva... - otkriva Bregović i nastavlja priču o glazbi koja ga je, kaže, spasila od hude sudbine.

- Uspio sam s prvom pločom Dugmeta na posljednjoj godini fakulteta. Ta me ploča spasila od sudbine da predajem filozofiju u srednjoj školi. Kao da mi je muzika davala signale da je to nešto s čim ću biti sretan hodajući kroz život. Ja sam počeo svirati u striptiz baru, to je bio već prvi dobar znak, kad vidite toliko golih žena, a imate 17 godina. Poslije se ispostavilo da je glazba moje zanimanje, ali ja sam uvijek nastojao svoj posao raditi tako da se izborim za neku svoju malu slobodu umjetnika, a to je da za novac radim ono što bih ionako radio besplatno. A imao sam i sreće da radim s talentiranim ljudima, već od prve svirke u kafani kad sam imao 15 godina, do kasnijih godina kada sam surađivao s ljudima od kojih bih inače tražio autogram da sam ih sreo na aerodromu: od Cesarije Evore, Iggyja Popa, Gypsy Kingsa, Adriana Celentana, do Šabana Bajramovića... Takva mi je, što bismo mi u Sarajevu rekli, bila ‘nafaka’ cijeli život, da imam sreće raditi s talentiranima. Uvijek se sjetim toga i pomislim kako imam lijepe uspomene. A taman da imam i ružne, ne bih vam o tome pričao za novine. Taman posla da ogovaram takve velike umjetnike po novinama. To može, tako negdje, privatno, uz kavu, možda - predlaže Bregović koji, premda je cijenjen i kao autor filmske glazbe, u budućnosti više ne razmišlja o pisanju glazbe za filmove.

- Ja sam na film slučajno ušao. Kad sam radio prvi film ‘Dom za vješanje’, bio sam u tom trenu velika rock-zvijezda. A rock-zvijezde ne rade filmove jer tu nema dovoljno novca, ni slave. Radio sam to radi prijateljstva. Poslije, kad je izbio rat, nastavio sam to raditi jer je to bio jedini posao koji mi se nudio, jer sam s ‘Domom za vješanje’ već imao zlatnu ploču u 20-ak zemalja. Ali, ja nikad o sebi nisam mislio kao o dobrom filmskom kompozitoru. Znam da je moja muzika previše melodična i previše agresivna. Ali, imao sam sreće da radim s nekoliko redatelja kojima nije trebao pravi filmski kompozitor, pa sad u mojoj biografiji mogu upisati i glazbu za par dobrih filmova. Znate, kad ste mladi, mislite da imate vremena ispitati milijun mogućnosti. U nekim godinama, međutim, počnete razumijevati da je život kratak i da, budete li imali sreće, imate vremena istražiti samo jednu mogućnost. Tako da više ne gubim vrijeme s filmovima. Filmska muzika više me ne zanima, izuzev toga što glazbu uvijek zamišljam kao film, ali ne kao film za kino, nego kao film u mojoj ili nečijoj tuđoj glavi. U vašoj, ako hoćete. Ako vi imate neki film u glavi, mogu biti vaš kompozitor. I sve moje ploče su ploče filmske glazbe, iako im uvijek nedostaje film - priča Bregović koji je rođen u Sarajevu, a živi u Sarajevu, Beogradu i Parizu, dok u Zagrebu ima kuću. Gdje je zapravo njegov dom?

Sarajevo i rat

- Ja još uvijek smatram da sam ja odavde, da sam na području između Beograda, Sarajeva i Zagreba kod kuće. Zato i imam kuće u sva ta tri grada, jer ne bih mogao zamisliti da u tim gradovima odsjedam u hotelu - govori glazbenik koji smatra da nema velike razlike između Sarajeva danas i onog njegove mladosti.

- Ja mislim da se, s obzirom na to kakav je težak rat tamo bio, Sarajevo i nije previše promijenilo. Sarajevo se, bez obzira na grozan rat, uspjelo sačuvati, sačuvati ono najvrednije u sebi - ističe Bregović, čiji će se novi album koji izlazi u travnju zvati “Tri pisma iz Sarajeva”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 09:31