Robert Knjaz: Teško je bilo raditi i ostati trijezan

Nakon što je ‘pregazio’ svojom koledžicom svijet, a potom se bavio najvećim hrvatskim misterijima, Robert Knjaz odlučio je istražiti domaći turizam i to po malim mjestima. Naime, još u lipnju počeo je sa snimanjem svog novog projekta ‘Slučajni turist’ koji će se na RTL-u emitirati od petka, 17. rujna.

- Skužio sam da manje znamo o Štakorovcu i Cisti Provo nego Dubaiju i Sydneyju i pitao sam zašto ne bismo obradili ovaj cijeli mikrosvemir koji se nalazi u Hrvatskoj. Koliko puta ste se u kafiću iznenadili kada ste vidjeli frajera koji je isti Elvis, trojicu koji briju na ‘Ratove zvijezda’, ekipu koja priča samo o šaranima... Ima mnogo toga u Hrvatskoj. Nekad imam osjećaj da nas ima četiri i pol milijarde, a ne četiri i pol milijuna, koliko je različitosti u Hrvatskoj.

• Kako ste našli sudionike za emisiju?

- Imamo jednu curu koja je dobra s kompjuterima i onda ona sjedne i pošalje na internet naš vapaj; tražimo strance s uvjetom da nikada nisu bili u Hrvatskoj, koji bi htjeli sudjelovati u showu, a da zauzvrat ništa ne traže. To je prvi recesijski turizam u svijetu, u kojem putujemo i snimamo bez novca, što bi konkretno značilo da nemamo za prijevoz, hranu i smještaj. Dakle, moramo se za sve putem snaći.

• Kao na primjer?

- A bilo je nekih situacija koje nismo smjeli pustiti u emisiju, jer su nam ljudi eksplicitno rekli da će nas se riješiti na licu mjesta ako ćemo ih snimati. Ugasili smo kameru i bjež’ preko polja... A ponata emisije je da snimamo sve, jer nemamo scenarij, samo znamo zacrtanu rutu puta, a sve ostalo je spontano. Zato i ne stignem reći nekom da smo s televizije, već upadnemo, a kamera je cijelo vrijeme uključena, što baš nije svima simpatično.

• Je li vam se dogodilo da u tri sata iza noći ne znate gdje ćete spavati?

- Bilo je i toga, pa smo završili u autu od svatova, na terasi ili stajali na cesti u 12 poslijepodne u kolovozu na zvizdanu, a ljudima se ne daju otvoriti vrata jer uživaju u klimi. Ali naši turisti, kao i ja, upoznali su cijelu hrpetinu najčudnijih i najzabavnijih ljudi, što me je oduševilo. Jer kada otvoriš novine, imaš osjećaj da su svi isprazni i bave se samo silikonima i ‘birkinicama’, a onda u nekom malom mjestu za koje nisi nikada čuo, otkriješ fenomenalne i deset puta zanimljivije ljude.

• Je li netko od gostiju odustao ili barem to poželio u jednom trenutku?

- Ne, što je zapravo i razumljivo, jer je to avantura. Zamislite da vam netko ponudi da doputujete u Japan i lutate po japanskim selima, bez cilja i plana, te upoznajete super ekipu.

• Koliko vam treba za snimanje svake od deset epizoda, koliko će ih biti?

- Ovisi, dva do tri dana. Dosta je naporno, počne se snimati u osam ujutro, a završava u dva, tri iza ponoći. Jer kada dođeš na neku feštu, jer ih mi snimamo, ne mogu reći ‘ljudi ja radim’, jer svi očekuju da popijem s njima, čagam, pjevam. Uvijek očekuju aktivno sudjelovanje, a ja u osam ujutro moram nastaviti snimati. Ali isplati se, jer sam upoznao fenomenalne ljude. Zapravo, najteže je bilo u ovoj emisiji ostati trijezan. Hrvatska je zemlja u kojoj te možda ne mogu svi ponuditi hranom, ali rakijom uvijek mogu. Ja sam se još čuvao, jer moram raditi, ali naši gosti, jadna im majka. Japanac je skoro izginuo na slavonskoj svadbi. U njihovoj kulturi je nepristojno odbiti ponuđeno, a u našoj je običaj da te non-stop nude. Pa je zato pio rakiju od 40 gradi kao vodu i kad ga je “izulo”, jedva je živu glavu izvukao usred svadbe. A još je naš sushi majstor morao biti i lažna mlada. Naime, koncept emisije je takav da naši gosti moraju odraditi hranu i smještaj. Isto tako, svaki put imamo gosta druge nacionalnosti, na drugoj lokaciji u Hrvatskoj. Nijemca smo odveli u Liku, Španjolac je bio u Dalmatinskoj zagori, Švicarka u Baranji, Francuzi u Istri, zaručnici iz Češke u šibenskom arhipelagu, Bugarin na Braču, Turčin na Sinskoj alci, jer je ponata da ih vodimo na tradiconalne hrvatske događaje, poput izbora za miss koze, utrku tovara ili festival slame.

• Jeste li objasnili Turčinu što se Alkom obilježava?

- Da, a i cijelo vrijeme su mu svi objašnjavali zašto se ona održava. Mislim da je to bio prvi Turčin koji je došao na Alku nakon 300 godina. Bilo mu je super, iako i malo neobično to da svi imaju nešto za reći, grle ga ili se ljute na njega. No, oduševio se i rekao da će se vratiti i sljedeće godine te dovesti jako puno Turaka, možda čak 60 tisuća, koliko ih je bilo na onoj prvoj ‘Alci’ 1715. godine.

• Zašto nema bake Slavice u projektu?

- Bila je cijelu godinu na Zrću, pa joj treba malo odmora... Ma ‘Slučajni turist’ je vrlo naporan koncept, nemamo osigurano jelo, snimanje dugo traje, komfor je nikakav i to apsolutno nije tempo za baku.

• S obzirom na to da se u svojim emisijama uvijek zezate, a ni intervjui vam nisu puno drugačiji, rijetko ste ozbiljni; jeste li takvi i sa svoje troje djece - Emanuelom, Sunčicom i najmanjim Lukom Eusebiom?

- Klinci su mi duhoviti, mnogo duhovitiji od mene, što mi je drago, ali s druge strane, ‘strepim’ za svoju stolicu. Mi se doma uvijek zafrkavamo, ali nisam zagovornik anarhije. Zato učimo djecu da budu pristojna, da ne trgaju pločice i da budu dobra u školi, što i jesu. Tako se, primjerice, Sunčica gura da premota malog ili pomogne oko kuhanja, a Emaneul skoči do dućkasa i zna sve o grčkim mitovima i wrestlingu.

• Igra li nogomet, čiji ste veliki fan?

- Jednom tjedno, no ne želim ih siliti ni na što. Više ih zanima glazba, jer su, srećom, muzikalni na mamu i sviraju gitaru, vuvuzele...