Nives: Bila sam cica kaubojka, sponzoruša, kurva... No, dosad me nitko nije prozvao muškarcem. Ipak, za sve postoji prvi put...

U svojoj 13-godišnjoj karijeri naslušala sam se svakakvih priča o sebi. Spajali su me s muškarcima koje nisam ni upoznala, polijegali u krevete u kojima nisam bila, "viđali" na događajima koje nisam posjetila. Bila sam cica kaubojka, sponzoruša, udavača, lijepa, gadna, debela, anoreksična, kurva, glupača i još štošta.

No, do dana današnjeg nitko me nije prozvao muškarcem. Ipak, kao što za sve postoji prvi put, tako sam i ja danas saznala od jedne urednice kulture da promatram očima muškarca, razmišljam glavom muškarca, a ako bismo pitali spomenutu gospođu, vjerojatno bi navela kako je i moja vanjština prilično muškobanjasta.

Po njenoj teoriji uspjela sam opisati ženu kao raspojasanu Barbie, na način kako to muškarci zamišljaju. Naravno, gospođa urednica tim tekstom sugerira kako zapravo "U krevetu s Cristianom" nije moje djelo, već rad nekog popaljenog muškarca koji ne poznaje ženu kao biće jer je odviše zauzet njenom anatomijom. Pronicljiva i dobra psihologija, kao i izvrstan detektiv na čijim bi joj za zapažajućim sposobnostima pozavidio i Sherlock Holmes, primijetila je krucijalan detalj koji potvrđuje “dodir” muške ruke u samom radu.

Kako kaže, da sam kojim slučajem pročitala svoju knjigu (jedina istina koju je iznijela, jer zaista nisam pročitala svoju knjigu, samo sam je napisala), primijetila bih nepravilnost u tekstu kao što je izlaženje ispod tuša sa šminkom na licu. Navodno, žene nakon takvog iskustva izlaze poput pande. Mislim da jedino pande nakon tuširanja izlaze kao pande.

Žene koje žele biti savršene u svakom trenutku znaju za male tajne velikih majstora, kako se našminkati za plažu, vodu, pa čak i spavanje (ako ne žele odabranom muškarcu pokazati svoje pravo lice). Naravno, od jedne intelektualke ne očekujemo da zna za vodootpornu maskaru ili dobar Macov puder koji ti zacementira lice i na 40 stupnjeva. Ona se bavi čitanjem knjiga i potpuno joj je nevažno baviti se frivolnim temama kao što je dekorativna kozmetika.

No, kako u budućnosti ipak ne bi napisala sličnu glupost, jer naći će se još koja knjiga Nives Celzijus koju će morati prokomentirati i argumentirati zašto ju je pisao muškarac, odlučila sam joj pokloniti kratki tečaj šminkanja kod jedne od najcjenjenijih hrvatskih make-up artistica, Sanje Agić, koja će je podučiti kako se šminka za "ispod tuša".

Možda će napokon i ona doživjeti malo mokrog iskustva ispod tuša u kojem neće izgledati kao panda, već kao žena. Njen muškarac sigurno će biti zadovoljan.

Primijetila sam da je i mnoge iznenadio moj iskren odgovor u Red Carpetu, na pitanje o Seleni, gdje sam izjavila kako po imenu lika ne mogu znati o kojoj je priči riječ. Našli su se tu brojni pametnjakovići koji u životu nisu samostalno napisali ni sastavak za školsku lektiru, a kamoli neki ozbiljniji tekst. I sam Delale je rekao: “Ja da sam pročitao knjigu, sjećao bih se imena”. Naravno, Delale nije napisao knjigu i nema pojma o čemu govori.

U PRODAJI! Nova razotkrivajuća knjiga Nives Celzijus - 'U KREVETU S CRISTIANOM'

Meni je ovo druga knjiga u životu, već radim na trećoj, napisala sam brojne kolumne što za naše, što za njemačke novine, pisala sam blogove, imam najmanje stotinu pjesama koje sam napisala. Da ljudi pamte svaku misao koja im prolazi kroz um, vjerojatno ni dan danas ne bi bilo knjiga, niti bilo kakvog drugog pisanog oblika. Ljudi bi se i dalje informirali usmenom predajom.

Da ne znam imena likova u svojoj knjizi, to je činjenica koje se ne sramim. Imena su promijenjena i ono što pamtim njihova su prava imena. Tek nekoliko imena iz prvih poglavlja ostala su mi u sjećanju jer sam se u početku trudila pronalaziti poveznicu između njihovih pravih imena i imena u knjizi.

Shvativši kako mi je to gubljenje vremena i kako trošim sate u pronalasku “idealnog” imena koje nikom neće biti bitno, imena sam počela stvarati pogledom u imenik. Uostalom, imena i nisu bitna, već djela.

Za sve one koji su uskraćeni za odgovor o Seleni u Red Carpetu, djevojka koja me inspirirala za priču je Njemica i često sam pratila njen rad, budući da je bila jedna od omiljenih wagsica u Bildu koja se izdvajala svojom obrazovanošću i svrstavana je uvijek u kategorije rijetkih pametnih karijeristica među ženama nogometaša.

Ja i dan danas ne znam njeno ime, sve dok ne 'izguglam' njenog golmana, jer mi je previše nebitna da bih memorirala njeno ime. I ona i njen loptojurac i dalje žive sretni kao u bajci. Roditelji su djevojčice (možda i dvije), a njen dragi, po pričanju njegovih kolega, i dalje trči kući poslije svakog treninga, ne ostavljajući joj suviše vremena i prostora za "zločeste reprize".

Ovom malom tajnom završavam i današnju kolumnu, koje se nakon dva-tri mjeseca više neću sjećati, a brojni dušebrižnici naći će to kako argument za pobijanje mog autorstva. No ja se ne zamaram previše time. Ja samo pišem i pišem. Sjećate se one školske: “pametan piše, budala pamti”.