Misteriozno samoubojstvo Tonyja Scotta: Baš sve mu je išlo od ruke. Ipak, očevici kažu da nije oklijevao baciti se u smrt

Kada je Tony Scott izložio svoj koncept filma “Top Gun” producentima Jerryju Bruckheimeru i Donu Simpsonu, dvojcu ushićenom uspjehom njihova prethodnog low budget djelca “Flashdance”, oni su uglas povikali: “Ne, bože sačuvaj!” Mlađi brat Ridleyja Scotta, tada već afirmiranog zahvaljujući “Alienu” i “Blade Runneru”, predložio im je da naprave neku vrstu “Apokalipse danas”, ali s mlažnjacima.

Natjecanje s Coppolom

K vragu, nisu ga oni uzeli da se natječe s Coppolom, nego zato što je napravio sjajan reklamni film za kompaniju Saab, u kojoj se jedno od njihovih vozila utrkuje s lovačkim mlažnjakom. Projekt je brzo preformuliran: angažirat će zgodne nove mlade američke glumce poput Toma Cruisea i Vala Kilmera, u filmu će se letjeti besprijekorno dizajniranim zrakoplovima i neprestano će treštati rock glazba. Tony je obavio što se od njega tražilo, “Top Gun” postao je najveći hit 1985. i promovirao Cruisea u megazvijezdu, dok je soundtrack također zabilježio rekordnu nakladu.

Eventualni kompleksi zbog starijeg brata nestali su, pogotovo kad se suradnja s Bruckheimerom i Simpsonom nastavila u “Policajcu s Beverly Hillsa 2” i “Danima groma”: Tony Scott postao je miljenik hollywoodskih producenata, a prigovori kritičara da u njegovim filmovima bombastični vizualni stil pokušava prikriti isprazni sadržaj udarali su u prazno jer je on ionako prestao čitati recenzije nakon loših ocjena “Top Guna”. Potkraj osamdesetih posvuda ste mogli čuti: “Bučan, samodopadan i glup - kao blockbusteri Tonyja Scotta”.

Neobično je što je na tako loš glas dospio filmaš koji je obožavao platna Roberta Rauschenberga i Francisa Bacona te se svojedobno zanosio pomišlju da će i sam postati priznati slikar. Rođen 1944. u North Shiledsu u sjevernoj Engleskoj (Ridley je sedam godina stariji od njega), diplomirao je na Kraljevskoj likovnoj akademiji, ali kada mu je brat ponudio da snima reklame za njegovu kompaniju, jer će tako za godinu dana zaraditi za Ferrari, brzo se ostavio slikarstva.

U slijepoj ulici

Prvijenac “Glad” nije baš najavljivao budućeg velikog filmaša (gledalo ga se zbog Davida Bowieja u ulozi vampira i lezbijskih scena s Catherine Deneuve i Susan Sarandon), ali estetiziranost kadrova nije bila nezanimljiva, iako je sugerirala majstora spotova, koji se ne zna prilagoditi cjelovečernjem igranom filmu. Uspjeh “Top Guna” unio mu je samopouzdanje, no novi projekti u sličnom stilu vodili su pravo u slijepu ulicu.

Izlaz se zvao “Prava romansa”. Snimljen 1993. po scenariju Quentina Tarantina, koji je godinu ranije šokirao publiku Sundance Film Festivala “Psima iz rezervoara”, film je bio sve samo ne isprazan. Virtuozno režirana, nabijena akcijom i crnim humorom, naizmjence varirajući sentimentalnost i grotesku, “Prava romansa” odavala je umjetnika nevjerojatnog raspona, koji je, dakako, u takvoj formi kada mu se ponudi odgovarajući sadržaj.

Volio je skupe filmove

Ipak, otad se i na njegove blockbustere gledalo blagonaklonije: u “Grimiznoj plimi” sve je treštalo i blještalo, ali je bilo i dramskog naboja, dok se “Državni neprijatelj” uz inovativni vizualni stil, nemilice ispresijecan satelitskim snimcima, mogao pohvaliti i napetošću kakvu je malo tko od njegovih hollywoodskih kolega znao stvoriti na velikom ekranu.

Tony je volio skupe filmove s kompliciranim scenama, izjavljujući da nema ničeg uzbudljivijeg nego naći se na setu i ne znajući hoćeš li moći izvesti točno onakvu akcijsku ludoriju kakvu si zamislio. Tipičan naslov iz njegove filmografije je “Nezaustavljivi”, nevjerojatno uzbudljiv triler o vlaku koji nikako da stane, ujedno i njegovo posljednji redateljski rad, no uz “Pravu romansu” najvažnije mu je ostvarenje “Tjelesna straža” (Man on Fire), tjeskobni krimić u kojem se Tonyjev omiljeni glumac Denzel Washington brine za čudesno ljupku Dakotu Fanning usred pakla po imenu Mexico City.

Potonji je također posjedovao fascinantan vizualni prosede, međutim, u njemu kao da je filmaš otpustio sve kočnice: nasilje je puno izravnije nego u većini blockbustera, a kontrast krajnjeg bogatstva i siromaštva dočaran je tako radikalno, a opet nenametljivo i posve u funkciji radnje. Tako nešto u stanju je izvesti samo veliki redatelj.

Posao koji cvjeta

Zašto se Tony Scott ubio u nedjelju u pola jedan poslijepodne skokom s mosta u Los Angelesu? Zasad ne znamo, no obiteljske i materijalne prilike zasigurno nisu razlog. Tony je, naime, bio iznimno bogat filmaš, kompanija Scott Free Productions koju je vodio zajedno s bratom Ridleyjem posluje iznimno uspješno (producirala je i hit mini seriju “Stupovi zemlje” u režiji našeg Sergia Mimice-Gezzana), a njih dvojica imali su udio i u legendarnim britanskim Pinewood studijima.

Tony je do smrti živio u raskošnoj vili koju je 1922. podigao slavni John Barrymore, posjeduje još dvije kuće u Americi, s trećom suprugom Donnom Scott (naočita plavuša igrala je u pet njegovih filmova) ima dva sina blizanca, a sve do operacije kuka prije sedam godina bio je aktivni alpinist. Znakovito je kako opisuju njegovo samoubojstvo: očevici kažu da se popeo na most i skočio s njega bez imalo oklijevanja. Čovjek koji je svojedobno izjavio da je strah jedina emocija koja njemu podiže adrenalin nije mogao drukčije ni umrijeti.