INTERVJU ŽIVOTA

MIŠO KOVAČ VS. ANTE TOMIĆ Najveća estradna zvijezda s ovih prostora nasuprot jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca

Jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca Ante Tomić, sjeo je nasuprot Miše Kovača, jedne od najvećih estradnih zvijezda s ovih prostora. Ispričavamo se, Mišo nije jedan od - on je najveći. A ovo je njegova jedinstvena ispovijest.
 Boris Kovačev/CROPIX

Naučio sam, intervju s Mišom Kovačem ponešto je nalik njegovom koncertu. Znate one legendarne trenutke kad Mišo otpjeva samo prvih nekoliko stihova, a onda raširi ruke i pusti publiku da odradi pjesmu do kraja. E, pa i meni on to čini. Kad mu postavim pitanje, on reče tek nekoliko kratkih natuknica, oskudnih, krnjih rečenica, a na meni je kasnije da rekonstruiram čitav odgovor. Učinit će vam se to možda nepouzdano, ali ne brinite, mi smo ovo već radili i perfektno smo uigrani. Mišo zna što ću ga pitati, kao što i ja znam što ću od njega dobiti. On, istina, svaki put reče: “Ovo nikome dosad nisam pričao, tebi sam dao stvari koje nisam dao nikome”, no ja se jasno sjećam da sam tu mrtvu ekskluzivu imao i prije deset godina, kad sam s njim razgovarao za Playboy. On je uvijek jednak, ali ne smeta. Kao što se niste zasitili njegovih starih pjesama, ne možete se zasititi ni starih priča Miše Kovača.

Iskra u očima

Naručio me je u hotel Antunović, a uvijek izabire takva neka čudna, opskurna periferijska mjesta u kojima se inače održavaju Večeri Unešićana i kongresi prodavača austrijskog životnog osiguranja, i ušao u lobi točno na vrijeme, u visokim cipelama od antilopa, sivozelenom donjem dijelu trenirke i crnoj majici. Jedan je pogled dovoljan da shvatite da ga ne odijeva Modni mačak. Ostario je i na trenutke mu se priče razlivaju bez kraja i konca, a trenutak kasnije opet je nešto zbrkan, miješaju mu se prostori i vremena, kako to već biva s ljudima koji su u svojim predugim životima previše toga vidjeli. No, onda se trgne, oko mu zaiskri i osjetim onu poznatu snagu u njemu. Pruži preko stola teatralno ruke s raširenim prstima, a ja se stresem misleći kako je s takvim rukama on možda trebao biti iscjelitelj. Da Mišo Kovač nije pjevač, vjerujte, nitko ne bi znao za Bracu sa Srebrnjaka. Razgovor smo počeli predstojećim koncertom u Areni, a on je odgovorio uobičajeno hvalisavo...

- Znaš šta ću ti reć, svaki čovjek je za sebe najpopularniji - počeo je on nešto filozofski, ili ga možda ja nisam najbolje razumio – i velika je stvar da on, koji je najpopularniji za sebe, dođe na koncert Mate Miše Kovača. A milijuni su takvih. Dvadeset milijuna ploča sam ja prodao. Samo u Splitu sam dvadeset pet puta napunio Gripe, napunio i splitsku Arenu i Poljud i pet puta pobijedio na Prokurativama. Prvi čovjek koji je u Jugoslaviji prodao sto tisuća ploča bio je Slavko Perović. Drugi čovjek koji je prodao sto tisuća bio je Ivica Šerfezi. Treći čovjek je prodao pet stotina hiljada, a zvao se Mišo Kovač. Kad je pobijedio u Sarajevu, imao je glasova koliko svi drugi zajedno.

Odlutao s mislima

Inače mi je dosta nesnosno govori li netko o sebi u trećem licu jednine, ali Kovaču to nekako pripada. Ne zamjeram mu, shvaćam tu neskromnost kao važan dio njegove prirode. Osim toga, čovjek je tako dugo, cijelih pola stoljeća, na sceni da on zacijelo i nije više jedna osoba. Onaj Mišo o kojemu govori odvojio se jednom od njega, odcijepio se i otišao, živi zasebno pod reflektorima, pred milijunima...

- Pazi ovo - nastavio je on zažareno dok sam ja na trenutak odlutao u mislima - šezdeset deveta - petsto hiljada ploča. Sedamdeseta, “Čemu da živim” i “Serenada” - petsto hiljada, sedamdeset prva “Proplakat će zora” - petsto hiljada. Ja sam u dvije godine prodao milijun i po. Da smo mi normalna zemlja i da nas drže normalnom zemljom... Ma, ne znam - zaustavio se i razočarano odmahnuo. - Gadi mi se ponekad sve ovo, moj Ante. Nema ovdje više poštovanja, nema vrijednosti, nema glazbe... Kad sam pjevao u Los Angelesu, u publici je bilo četiri tisuće ljudi, po prilici pola Amerikanaca, a pola naših, Hrvata, a kad sam otpjevao “Potraži me u pjesmi”, svi su se digli na noge. Stranci, koji ne razumiju naš jezik, osjećali su da je to nešto. Jedan Placido Domingo je izjavio da su njegovi najbolji koncerti u Beču gdje je publika pjevala dvije pjesme s njim. A sa mnom publika otpjeva trideset dvije pjesme.

- Nećeš na koncertu otpjevat trideset dvije pjesme, nitko toliko ne otpjeva – pobunio sam se.

- Dobro, nema veze - ispravio se Mišo - koliko god otpjevam, narod će me pratit, od riječi do riječi, otpočetka do kraja.

- Ti koncerti su jedini što je od muzičkog biznisa zapravo ostalo, jedino tu još možeš doživjeti nekadašnju veličinu jer je diskografija umrla. Nitko više ne prodaje petsto hiljada. Kraj interneta i besplatnog downloada, ni Frank Sinatra, da se digne iz groba, ne bi imao toliku tiražu. Rastužuje li te to?

- Naravno da me rastužuje, i ne samo zato jer ne zarađujem nego inače, žao mi je ploča, svačijih ploča. Nekad je to nama bio pojam. Kad bi ja ka momčić, đak šibenske industrijske škole, doša na Poljanu, u kavanu moga prijatelja Ante Šupe, koji je ima prvi džuboks u gradu, taj drveni džuboks sa singlicama i s ručkom sa strane meni je bio ka oltar Blažene Divice. “Daj, Ante, prijatelju, meti mi onoga moga Presleyja”, reka bi mu ja.

- I tako si i sam poželio biti pjevač?

- Ustvari, ne. Tada sam još želio biti nogometaš, maštao sam da ću igrati u Hajduku. Pero Nadoveza stanovao je u mome susjedstvu.

- Ali, bili su tu, u istoj Teslinoj ulici, i Arsen Dedić i Vice Vukov. Zazebe li te oko srca kad pomisliš da si jedini preživjeli od trolista velikih šibenskih pjevača, last man standing, zadnji pucanj s Ljubinog groba...

- Jest, odlazak svakoga od njih bio je udarac, i Vice koji je bio najbolji tenor u Europi, i Arsena, najboljeg kantautora, kompozitora i tekstopisca koji se ikad pojavio, ali kad sam ja imao petnaest, šesnaest, jednoga sam pjevača ipak više volio od njih. Zvao se Ljubo Lučev. Pa onda Mister Morgen, Ivo Robić, to je isto bio strahovit pjevač. Ali, kao što sam rekao, tada još nisam mislio da će mi to biti nešto od čega ću živjeti. Igrao sam nogomet i sedam dana je bio trening ujutro, a sedam popodne. Ali šta, kad bi trening bio popodne, ja ne bi išao u školu. I to je trajalo tako neko vrime, a onda su zvali ćaću...

- A ćaća je, naravno, bio pravi dalmatinski ćaća koji ima zajebanu narav, lako plane i ima tešku ruku.

- E, vidiš, nije, nego je baš bio blag čovik. Nikad me u životu nije udrija. On mi je i da nadimak. Kad san bija dite, od dragosti mi je govorija “mišu moj mali”, a to se onda pročulo u ulici i ostalo, prvo Miš, a zatim Mišo. Dvadesetak godina kasnije, na početku karijere, još nisam imao ploču, ja u Karlovcu pjevam s Vicom Vukovom i Anom Štefok, i pitam Vicu kako ću metit na plakat, kako da me predstave, Mate ili Mišo, a on kaže: “Stavi Mišo”.

- Teško je to mnogima čuti, ali Šibenik iz toga vremena nesumnjivo je bio ozbiljniji grad nego je danas. Imao je profesionalni teatar, nekoliko kinematografa, orkestar limene glazbe...

- Bilo je, za početak, više reda - naglasi Mišo Kovač. - Znalo se gdje je kome mjesto, nije ka danas, da svi mogu sve, a zapravo niko ne more ništa. Šibenska Poljana, ovako ti se na njoj stalo u moje vrime: prvi red do ceste - zagrebački studenti, drugi red - mladi Šibenčani, treći red - Vlaji, četvrti red - Boduli. I takav je bio red, gradski zakon. Niko to nije napisa, ali se poštivalo. U gradu se, osim toga što si nabrojao, svaku večer održavalo i po pet, šest plesova, a bila su i takmičenja u pjevanju. Na jednom sam se takvom i ja prijavio i pobijedio. Zapravo, dijelio sam prvo mjesto s Mirkom Vukšićem, pjevačem iz grupe Mi.

- I tom je pobjedom, napokon, počela ova fascinantna karijera zbog koje sam ja danas došao u hotel Antunović.

Vojnici u opancima

- Čekaj, nije još. Stvarno sam počeo pjevati kad sam došao u vojsku šezdeset druge u Beograd, u kasarnu na Voždovcu. A znaš zašto, ne bi nikad pogodio. Jer me je zajebavao vodnik. Majmun me dizao u tri sata u noći da perem hodnik, a nije bio neki Srbin, kako bi možda pomislio, nego je bio moj, iz Vodica.

- Bogati! Sadist iz Vodica?!

- A sve zbog jedne jakne s krznenim ovratnikom. Ja doša u vojsku u jakni Jamesa Deana jer je u mojoj ulici bila žena koja je imala obitelj u Americi i prodavala traperice kakve se u to doba u nas nisu mogle vidit, a tamo u Beogradu skoro svi drugi vojnici došli u opancima. Kad je ovaj moj iz Vodica vidio mene u jakni Jamesa Deana, momentalno me zamrzio. Mučio me ka beštiju, mjesecima. Meni jedan dan gori od drugoga. I onda, jedan dan, dođe u kasarnu delegacija iz grada, osniva se, kažu, kulturna četa i vojnički orkestar. Ja se javio na audiciju samo da se spasim od manijaka vodnika. A na audiciji, majku ti Božju, sami genijalci. Ispituje nas jedan Makedonac koji je završio konzervatorij, a kako vidim, ni ovi oko mene puno ne zaostaju. Napokon, okrene se on prema meni i pita: “Šta ti, druže, znaš?”, a ja mu rečem: “Ja, druže, pjevam pjesmu Franka Sinatre ‘Goodbye My Love’ iz As-dura”. Makedonac se na to okrene ovima što su sa mnom došli i reče: “Audicija je završila”. Odmah su me primili.

- Tada si, ako se sjećam, počeo i pjevati na Tašmajdanu, na onom čuvenom plesnjaku iz serije “Grlom u jagode”, zajedno s Miletom Lojpurom, pionirom rock and rolla u Jugoslaviji.

- Dobro si zapamtio. Došao sam na Tašmajdan, u uniformi, na ples, otpjevao jednu pjesmu Luciana Tajolija, pa “I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa, pa još tako pet, šest, što na talijanskom, što na engleskom, i raja popizdila. Krš u publici. Dolazi k meni šef orkestra i kaže: “Momak, bi li se ti nama mogao pridružiti svake subote?”, a ja pristanem, ali nemam izlaz nego jednom mjesečno. I šta ću, bježim kroz žicu. Kupim deset šteka Filtera 57, jer onda je sva vojska pušila Filter 57, i podijelim ih stražarima, a oni me ne prijavljuju. I dobro meni, dobro njima. Kad sam počeo pjevati, tukli su se tko će subotom bit na straži. Ali, šta, jednon se ja zoron vraćan, a u tramvaju moj kapetan Tošić. Vidio me, ali ništa ne govori, nego kad je došao u kasarnu, zove dežurnog na raport. “Gde ti je noćas u dva sata iza ponoći bio vojnik Mate Kovač?” pita ga on. “U krevetu, druže kapetane”, kaže dežurni. “Beži, budalo jedna!”naljuti se kapetan. Onda zove desetara, a desetar, Bogu hvala, mogao si biti samo ako si bio u Partiji. “Gde ti je sinoć bio Mate Kovač?” pita i njega. “U spavaonici”, reče i desetar. “E, jebem i tebe i Partiju koja te je primila”, kaže mu Tošić. “Marš odavde!”

- I tako si, umjesto da savladaš vojničke vještine i danas, sutra, bude li potreba, radosno dadeš život za voljenu zemlju, ti u JNA postao estradno lice.

- Da, tu je to postalo definitivno. Kad sam se vratio iz vojske, nisam ni pomišljao da se zaposlim kao dekorater. Dao sam otkaz i nakon svega nemam nego trideset dana radnog staža u tome zvanju. U Šibeniku ništa nisam radio, po cijele dane sam igrao nogomet na turnirima na Jadriji, a kad je došla jesen, vratio sam se u Beograd da pokušam ponovno s muzikom. Ali, bilo je teško, nekoliko sam noći čak spavao u parku kod kazališta. Otišao sam onda kod jednoga svoga Šibenčanina Vuletina i upitao ga da mi posudi svoje najbolje odijelo. Uredim se ja, stavim leptir-mašnu i pođem u noćni klub, Kristal bar.

Upute orkestru

Deset navečer, u klub počinju dolaziti muškarci sa svojim ljubavnicama, a ja odem kod Saše Subote koji me znao još kao vojnika. “Saša”, upitam ga, “mogu li ja otpjevati nekoliko pjesama?” “Može, Mišo”, kaže on. Ja mu kažem repertoar, to, to, to i, zadnja pjesma, “La Novia”, onda je to bio veliki hit. Kad sam dao upute orkestru, pođem kod majstora rasvjete i zamolim ga da na zadnju numeru pogasi sva svjetla u dvorani. “Pa ne mogu to tako, sine”, kaže on. “Ne, ne, molim vas”, uporan sam ja, “to mora biti u mraku”. Zatim odem iza scene. Prije nego ću izaći, Svengali me najavi.

- Oprosti, tko?!

- Svengali. Poznati najavljivač.

- Indijac?

- Kakav Indijac, naš!

- Onda mu je Svengali umjetničko ime.

- Ne znam, valjda. Uglavnom, stanem ja pred mikrofon, a u publici žamor, ko te jebe, razumiš, ali na zadnju pjesmu ugasi se sve u sali, a ja zapalim svijeću i počnem. I odjednom muk. Toliko sam ih potresao pjevanjem da su nakon kraja pjesme sekundu, dvije zaboravili pljeskati. A onda krenuo aplauz, moj Ante, ka grmljavina. Lom u pičku materinu! Dođe mi nakon nastupa direktor i kaže: “Gospodine Mate, mi bi vas uzeli za neko vreme da nam pevate, a i vama bi to, cenim, koristilo. Kod nas je počeo Popović, Lola Novaković...” “Nemojte se ljutiti, moram razmisliti. Imam već i ponudu od Metropola”, kažem mu ja, a serem, u lice mu lažem jer zapravo ni ne znam gdje je Metropol. “Osim toga, znate”, dodam, “ja sam iz Šibenika i već sam se trebao vratiti kući. Potrošio sam sve pare koje sam imao jer sam ostao duže...” “Ako je to problem, lako ćemo”, prekine me direktor Kristal bara i upita me legitimaciju. Ja mu dam legitimaciju, a on se nakon petnaestak minuta vrati s ugovorom i trideset hiljada dinara, a znaš šta je u to doba bilo trideset hiljada? Radnik je zarađivao dvanaest. Izađem ja na cestu da me nitko ne vidi, a vani prazna ulica, jugo je bilo. I počnem plakati. Same mi suze idu niz lice.

- Nisi ipak dulje ostao u Beogradu, tvoja prava diskografska karijera istinski počinje tek u Zagrebu.

- U Beogradu nisam mogao snimiti ploču, ta je prepreka bila nesavladiva. U studio nisu baš često puštali ako bi netko došao sa strane. I tako, jednog smo dana Dušan Šarac i ja pošli u Zagreb vlakon, a u vlaku je bila gužva. Čitavi put od Šibenika do Zagreba nas smo dvojica stajali kraj zahoda. U Zagrebu sam ispočetka spavao kod tete, materine sestre, ali poslije nekoliko dana vidim, tisno je, oskudica je svega, nemaju oni ni sebi, di će još i mene ranit. Mislim, nije ona meni rekla: “Ajde ti ća”, nego sam ja sam shvatio koja je ura. Pokupio sam se i neko vrijeme su za me brinuli šibenski studenti. Zemljaci su mi dali štramac na podu i švercali obroke iz menze dok sam se ja u početku probijao, pjevao sad ovdje, sad ondje, u Neboderu, Palaceu, neredovito, bez stalnog angažmana. Nakon nekog vremena pođem u Jugoton, Meho Puzić mi kazao gdje da se javim.

- Narodni pjevač Meho Puzić?

Snimanje prve ploče

- Veliki pjevač. I veliki gospodin. On me uputio da pođem jedanaesticom do Dubrave i dao mi ime urednika. Uđem ja u kancelariju, a Pero Gotovac piše ovako, ne diže glavu. “Dobar dan”, kažem ja, a on svejedno dalje pognut piše. “Slušajte”, kažem, “ja večeras pjevam u Gradskoj kavani, a vas pozivam da me čujete. Ako vam se svidi, snimit ćete me, a ako vam se ne svidi, popit ćemo kavu i nikome ništa.” Dođe on navečer s generalnim direktorom, čuje me i odmah mi, istu večer, reče: “Snimaš ploču”. Samo tako. Ja sam skoro pao u nesvijest.

- Govorimo o maloj, singl ploči.

- Maloj ploči, velike, longplejke su došle puno kasnije. Elem, dolazim ja sutradan u Jugoton, a u studiju me čeka čitav orkestar: bubnjevi - Glojnarić, bas - Prohaska, gitara - Mlakar, klavir - Nikica Kalogjera, klavir - Stipica Kalogjera.

- Ozbiljan orkestar za jednog početnika.

- Pravi profesionalci. Ja se prepao kao curica. Veze ti ja, moj Ante, nemam. Gledam onu opremu i sve me zbunjuje. Oni počnu svirati i kao da se čuje da netko pjeva. Zaustavi se sve. “Mišo”, kaže Pero Gotovac, “je li ti to pjevaš?” “Pjevam”, kažem ja. “Pa, nemoj pjevat”, objasni mi šjor Pero. “Čekaj da snimimo instrumente, pa ćemo kasnije tvoj vokal.”

- Nisi ipak dugo bio takav amater. Kao i svi provincijalci, brzo si učio.

- Jest, krenulo me je brzo. Prva ploča ide u deset tisuća, druga u dvadeset i tako mic po mic, dokazujem se, stječem ime, ugled i publiku. Šezdeset sedme snimam “San Francisco”, a šezdeset devete Đorđe Novković, koji je bio urednik na Radio Sarajevu, šalje pjesmu na Šlager sezone. U direkciji festivala preporučuju mu Ivicu Šerfezija, ali on kaže: “Ne, hoću Mišu. Ako ne pjeva Mišo, ja povlačim pjesmu”. I ja dođem, otpjevam “Više se nećeš vratiti” i pobijedim. Tu krenu one tiraže koje sam ti već spomenuo, milijun i po ploča u dvije godine.

Najtiražniji izvođač

- No, redaju se i incidenti, Provociraš javnost neumjerenim izjavama, svađaš se s kolegama i šefovima...

- Dobro, priznajem, ja nisam najlakši čovik na svitu, ali nisan opet baš za sve kriv. Slušaj ovu priču, kako sam se s direktorom Jugotona posvadio. Došao ja, najtiražniji izvođač, u Dubravu, a tajnica mi reče: “Direktor ima goste, sačekajte desetak minuta”. Ja čekam dva sata da bih na kraju vidio kako iz kancelarije izlaze dva tipa u opancima. Uđem unutra i rečem: “Nikad me više nećete vidit”. Samo tako, gotovo je, na mene više ne računajte. Odem zatim kod Pere Zlatara, urednika Studija, i s njim dogovorim izdavanje moje sljedeće ploče s novinama.

- “Zalij to cvijeće suzama sreće”.

- Pričao sam ti to.

- Pero Zlatar mi je pričao, ali nastavi, odlična je priča.

- Dakle, snimim ja ploču, novina se rasproda, a Pero pita kako će mi platit. “Kupit ćeš mi novi Citroën DS”, kažem ja. “Ja ne znan ni šta je to”, zbuni se Pero. “Otiđi doli isprid Esplanade da vidiš kako se vrti”, objasnim mu ja.

- A to je bio Citroën u kojemu si imao onu čuvenu nesreću početkom sedamdesetih?

- Tako je. Pošao sam Citroënom u Portorož zbog dodjele diskografskih nagrada, a na cesti kod Sukošana neki luđak ostavio četvero djece u Fići i izašao se popišati. Djeca vrište i mašu mi iz auta, a ja u zadnji tren okrenem volan ulijevo i u to mi iza zavoja izleti jedan Austrijanac. Tras! Totalna šteta. I, naravno, na sudu ja kriv. Onaj u Fići se popišao i otišao, nije mu palo na pamet da svjedoči kako sam ja skrenuo da ne poubijam njegovu djecu. Na sudu sam dobio dvije godine uvjetno.

- Od te nesreće nosiš brkove.

- U bolnici sam ih ostavio.

- Pričaju da je to da sakriješ ožiljak na usni.

- I ja sam to čuo, ali nema veze. Nema nikakvog ožiljka.

- Prvo što se na tebi primjećuje je to tvoje držanje, uspravno, samouvjereno, drsko, djeluješ gotovo predatorski, kao orao ili lav. To se, pretpostavljam, ne uči, to rođenjem dobijaš.

Zgoda s Eurovizije

- Nisam nikad razmišljao o tome, ali jednu stvar znam. Ako to nemaš, tu sigurnost, ne izlazi na pozornicu. Ako publika osjeti da se bojiš, bude joj neugodno, uvlači se u stolice od srama. Čovik ispred njih mora bit siguran. To sam ja. Moja pjesma nije uvijek možda prva, ali ja sam uvijek prvi.

- Jedne se zgode iz jednoga od naših prethodnih razgovora s velikim veseljem sjećam, one Eurovizije iz osamdesetih kad si zaratio s Lepom Brenom i nehotice učinio zvijezdom dotad nepoznatog Danijela Popovića.

- O, da, to je bilo slavno. Koja je to godina bila, osamdeset druga, treća...? Pamtiš li možda kad je Popović pobijedio s “Džuli”?... Ne znaš, nema veze... Svakako, koji mjesec ili dva prije jugoslavenskog natjecanja u Novom Sadu, gdje ja s klapom Šibenik izvodim pjesmu “Posadi cvijet”, zateknem u Münchenu i, pazi, u Münchenu u Njemačkoj od jednog prijatelja Turčina, vlasnika restorana, saznam da je tu bila Lepa Brena i da su večerom kovali urotu protiv mene. Lepa Brena je s pjesmom “Bum, Cile, bum” veliki favorit, jedini sam joj ja ozbiljnija konkurencija. Ako mene sjebe, otvorena su joj vrata prema Euroviziji. “Čuvaj se Novog Sada”, upozori me prijatelj. I dođem ja u Novi Sad, s klapom Šibenik obučenom u hrvatske narodne nošnje, što je samo po sebi jedan incident zbog kojega se beogradska čaršija pjeni, i mi napravimo nastup za bogove. Razvalimo publiku. Ali, šta se dogodilo, u dvorani je sve bilo super, ali u prijenosu su nam isključili mikrofone. Na televiziji se ništa nije čulo.

- Koji gadovi!

Zavjera protiv Miše

- Pokvarenjaci najgori. Nakon natjecateljskog dijela, a prije glasanja republičkih televizijskih centara, nazovem ja svoje ljude na terenu i oni mi sve ispričaju. “Mišo, katastrofa”, govori mi prijatelj Mančevski iz Televizije Skoplje, “samo smo tebe i bas čuli”. “O, sveca im njihovog”, kažem ja, “slušaj šta ćeš sad napravit”. “Kaži, Mišo”, reče on. “Brena – nula bodova, Fosili – šest, a meni daj šta daš.” “Kome ćemo dat dvanaest?” pita Mančevski. “Nemam pojma, daj onome tupanu što nastupa za Televiziju Titograd, kako se ono zove?” “Danijel Popović.” “E, on.” Onda uzmem telefon i nazovem studio u Prištini, a tamo radi jedan Hašani, moj veliki obožavatelj, čak je pustio brkove da izgleda kao Mišo. I njemu ponovim sve kako sam rekao Mančevskom. Brena – nula, Fosili – pet, šest, meni i klapi Šibenik koliko im je volja, a dvanaest punata Danijelu Popoviću. I kad sam to obavio, ja se lipo vratin u green room i zavalin se na kauču gledajući Lepu Brenu i Slatki greh preko puta.

- Sad se i ja kao mutno sjećam te večeri, Brena je sve do kraja vodila, je li tako bilo?

Začuđeni pogledi

- Veliku prednost je imala sve dok se nisu javila zadnja dva televizijska centra, Skoplje i Priština. Već su šampanjac ona i njezin orkestar otvorili i lagano pili dok je Mančevski nabrajao od manjega prema većem broju glasova. Ide tako šest, sedam, osam... a oni se napeto šćućurili, kontaju, ovaj će ih spomenuti na samom kraju. Kad je ovaj rekao: “Dvanaest bodova – Danijel Popović, “Džuli”, oni se samo začuđeno pogledali. Ali, dobro, još uvijek vode na ljestvici, računaju kako će pobijediti nakon javljanja Prištine.

- A onda ih je i Priština iznevjerila.

- Kad je glasanje završilo, ostali su kao da si ih hladnom vodom polio. Zovnem ja onda na stranu Sašu Petrovića, bubnjara Slatkog greha, i rečem mu: “Šta radite, budale jedne. Mene ste išli prevariti, je li? Pa, Mišo je bio zvijezda još dok ste vi krave gonili.” A on ništa, samo se okrenuo i otišao. Pogledam onda onoga Danijela Popovića. Momka svi ljube i grle, on se smije, slavi, a i ne zna, jadan, šta mu se dogodilo, kako je ustvari pobijedio.

Bez studijske kemije

- Šteta da nisi nastavio paziti na njega, uspjeh mu nije dulje potrajao. Ipak mu nije bilo suđeno da postane zvijezda.

- Ne znam ni je li se trudio.

- A ti se sam dosta trudiš? Kad snimaš ploču, koliko ti po prilici treba za jednu pjesmu, ponavljaš li je puno puta, dotjeruješ, dosnimavaš instrumentalne dionice i prateće vokale...?

- Ma kakvi, nema velike studijske kemije u mene. Pjesma se snima u dva puta. Ona mora izać iz duše. Ako je ne možeš snimit u dva puta, ako ne izlazi iz duše, nemoj je snimat.

- A šta joj onda treba, da se čuje na radiju, na televiziji, da je reklamiraju, da se o ploči piše u novinama...?

- Pa, sve to je važno, ali ti ćeš vjerojatno i sam znat šta je najbolja reklama, bolja od ičega što si nabrojao.

- Usmena predaja.

- Tako je. Ako ljudi pričaju o tebi, ne trebaju ti ni novine, ni televizija.

Zaustavio sam se na ovome mjestu u razgovoru, znajući da bih sada nekako trebao početi s Mišom Kovačem razgovarati o pogibiji sina, o rasapu njegovog braka i o pokušaju samoubojstva... Otpio sam zatim vode i nekoliko trenutaka piljio u šare na drvenoj ploči stola i... shvatio da to ne želim. Znate kao i ja tu tešku i žalosnu priču o Ediju, možemo je ovog puta zaobići. Njegov otac to, ne treba vjerojatno ni spominjati, ne može. Sedamnaestogodišnji je dječak svakog njegovog budnog trenutka svih ovih godina bio s njim, pa i ne čudi da je Mišo u nekim razdobljima bio neumjeren s tabletama za spavanje. Ali, sad je, kaže, mnogo bolje. On i Lidija žive s dva psa na Malešnici.

- Živ sam – kaže – samo zahvaljujući Lidiji. Beskrajno joj dugujem, njoj onakvoj predanoj, požrtvovnoj i dobroj. Dala je otkaz da bi se brinula o meni, posvetila mi se sto posto. Bez nje ne bi bilo ničega. Lidija i Ivana su moja dva anđela čuvara.

- Ivana ima lijep vokal.

- Ona je prava pjevačica, ali to se danas ne traži. Danas se od pjevačice traži da se skine, a ona to neće. Znaš kako je, prije su kurve bile u Centralu, a danas su na televiziji.

- Uuuu! Oštar si, Mišo. Ti si jedan baš patrijarhalan, tradicionalan, zadrt tip.

- Naravno da jesam. Pa nisam ja Elton John.

- Vi iz Šibenika ste luđaci. Majke mi, ja ne znam da sam ikad upoznao nekoga iz Šibenika, a da je bio normalno čeljade.

- Pa, ima tu istine. Znaš, jednom u Splitu ulazimo Pero Nadoveza, Ivo Bego, dva bivša Hajdukova igrača i ja u hotel Park kad meni prilazi jedan Talijan da me nešto upita. A Bego, ni pet ni šest, udari ga šakom u glavu. Uopće nije slušao šta čovik govori, nego odmah šakom, pretpostavljajući da me je ovaj htio uvrijediti.

Genijalni koncert

- Čekaj, o kome to pričaš? Ivo Bego, onaj što je krošeom odvalio Zdravka Mamića u svečanoj loži na Poljudu?

- E, on.

- Divan čovjek.

- Najbolji.

- Kakav će biti koncert u Areni?

- Joj tebe, kakav će bit koncert? Koncert će, ka i obično, bit genijalan.

- Ne bojiš se da te je publika napustila?

- Toga se ne moram bojati jer se moja publika stalno obnavlja. Pedeset godina dolaze mi stalno novi obožavatelji. Mladi momci, kad se zaljube, otkriju mene. Šta god da su dotad slušali, neka su rokeri, pankeri, hevimetalci, nema veze, kad nađu curu, kad im ona slomi srce, obavezno zavole moje pisme.

- U čemu je stvar, zašto baš tvoje? Mislim, milijun je pjesama o ljubavi, sve su pjesme o tome, po čemu su tvoje posebne?

- Zato što je Mišo duša. Čista duša – rekao je Mišo Kovač ponosno, a ja sam negodujući malo stao. Čuj, duša? Šta je on sad i nekakav teolog?ƒ

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 07:54