ISPOVIJEST RIJEČKE GLUMICE 'S guštom glumim žene koje pogubno djeluju na muškarce'

Glumica Nina Violić pojavit će se 30. prosinca u predstavi “Vučjak” u zagrebačkom HNK, u ulozi Eve Horvatek, u kojoj se u televizijskoj seriji po motivima Krležine drame sredinom 80-ih pojavila legendarna Mira Furlan. Bit će to prva premijera glumice u zagrebačkom HNK u koji je iz ZeKaeM-a prešla prije otprilike mjesec dana.

Odluku o transferu donijela je motivirana programom, to jest izborom redatelja koji će raditi u središnjem nacionalnom kazalištu gdje će nakon Ivice Buljana, redatelja “Vučjaka”, nove premijere potpisati Jernej Lorenci, Matija Ferlin, Bobo Jelčić i legendarni Pippo Delbono.

- Volim promjene, nove početke... Ovdje je uzbuđenje te vrste još veće zato što svi spomenuti redatelji također prvi put režiraju u HNK - objašnjava Nina Violić.

O Evi iz Krležina ‘Vučjaka’

Nakon Anke u Magellijevu “Kraljevu” iz 1999., “Vučjak” joj je druga uloga u Krležinu komadu dosad. Od većih uloga klasičnih dramskih tekstova pamti se i njena Nastasja Filipovna iz “Idiota”, kao i Gertruda i Ofelija koje je nedavno paralelno tumačila u “Hamletu”. Krležinoj Evi pristupila je ne opterećujući se bilo kojim ranijim glumačkim interpretacijama lika, tumačeći je sebi na sljedeći način:

- Eva je princip nekog novog svijeta, potpuno beskrupulozna, užasno slobodna i iskrena, žena koja ide ‘ravno u glavu’. Premda je užasna kriminalka kojoj rat pogoduje da stvori lovu, ona osjećajima ne trguje, ne krije se. Ima puno muškog, razbojničkog u Evi, za razliku, recimo, od Marijane (koju igra Alma Prica), žene koja svijetom oko sebe pa i muškarcima manipulira po principu emocionalne ucjene - govori glumica, hvaleći mladog kolegu Silvija Vovka koji je, kako kaže, svemirac među svojim starijim kolegama, vukodlacima iz Vučjaka, pa samim time i fantastičan izbor za glavnu ulogu Horvata, a spominje i kreativno ludilo kolege Milana Pleštine (Pantelija) s kojim već dugo nije igrala.

- Sad ponovno guštam kao prase gledajući Pleštinu koliko je lud na svakoj probi.

Premda je tijekom dosadašnje karijere pokazala da je glumica širokog raspona uloga - primjerice, u zadnjoj svojoj TV seriji “Na terapiji” tumačila je Renatu, suprugu u sjeni, prosječnu, gotovu tradicionalnu - u zadnjih godinu dana i u kazalištu i u serijama i na filmu redatelji je angažiraju za uloge dominantnih ženskih lica ili posrnulih domina. Jedna od njih je i uloga u filmu Ines Tanović “Naša svakodnevna priča”, koji tek treba izaći, gdje igra neprežaljenu ljubav lika kojeg tumači Uliks Femiu.

- To je jedan predivan, autentičan film o poslijeratnoj Bosni u kojem ja tumačim lik žene koja je tijekom rata radila u Sarajevu i za deset godina u Sarajevo se vraća da vidi je li što ostalo od njezine ratne romanse. Ines Tanović pisala je tu ulogu baš za mene, ona mene uvijek vidi kao tu zlu, fatalnu ženu koja pogubno djeluje na običnog sjebanog muškarca iz Sarajeva. A ja takve uloge s guštom i igram - smije se Nina Violić koja u će se u novim epizodama serije “Počivali u miru” naći u ulozi Ines Polić, izvrsne novinarke koja je propala zbog svoje ovisnosti o drogi i alkoholu, koja je “hodajuća nevolja” - žena koja previše zna, ali trokira zbog vlastitog ludila.

Roditeljski strah

Ove godine glumica je u pauzi od glumačkih angažmana snimila kratki igrani film “Odvajanje”, koji je financijski realiziran tako što je za njega odvojila dio novca koji joj je HAVC dodijelio za projekt njezina prvog dugometražnog filma.

- Tema kojom sam se imala potrebu baviti u tom trenutku bio je moj najveći strah da će mi se kći zbog nepažnje izgubiti, ili da će je netko ukrasti, dakle da samo u jednoj mračnoj sekundi moje neprisutnosti nestane i da je ja više ne mogu naći. Radeći na filmu shvatila sam, međutim, da mene u vezi s kćeri mori puno dublji strah nego što sam isprva mislila. Da patim od straha od odvajanja koji smo svi pretrpjeli još kao bebe, kad smo se prvi put odvojili od majke, koji nam se kasnije na razne načine prebacuje u život. Što znači da se ja u biti ne bojim toga da će mi netko na bazenu uzeti dijete, već se bojim da će ona jednog dana odrasti i da me više neće trebati. Jer, pubertet je moment u kojem se ti, nakon godina u kojima zapravo uživaš u tome da je dijete ovisno o tebi, suočiš s time da te ono odjednom doživljava kao neprijatelja. Iz razloga što ti u tom trenutku predstavljaš sve ono od čega se ono treba emancipirati. Napravila sam film o strahu od odvajanja i jako sam zadovoljna kako je tih konačnih deset minuta ispalo - govori Nina Violić.

Za ranije spomenuti, prvi dugometražni igrani film glumice, Nina Violić već je našla strane koproducente.

- Film se događa u posljednjih pola sata razvoda braka u jednoj tročlanoj obitelji. Podijeljen je u tri dijela, tih posljednjih pola sata gledamo prvo iz perspektive žene, zatim iz perspektive muškarca, a onda iz perspektive djeteta, taj dječji dio je uglavnom animacija. Scenarij sam pisala za Leona Lučeva i francusku glumicu Lee Delon - otkriva glumica. Prije filma o strahu od odvajanja i početka rada na dugometražnom filmu Nina Violić zajedno je sa sestričnom Željkom Sukovom snimila dokumentarac “Marijine”, koji je posvećen njezinoj baki.

Bit ću hit-baka

Riječ je projektu s kojim su unuke, uvrstivši u film, među ostalim, i živopisne susjede pokojnice Marije, organizirale jedan od najoriginalnijih oproštaja i filmskih spomenika nekoj baki. Nina Violić, naime, spada među one ljude kojima je baka u odrastanju odigrala ulogu gotovo jednako važnu onoj roditeljskoj.

- Baka je bila obiteljski guru, sebe je nazivala boemom, a bila je velika vjernica. Pozicija bake u formiranju djeteta inače je fenomenalna: baka nije, kako se kod nas u službenim formularima kaže ‘ovlašteni skrbnik’, ona ne goni, ne tjera, ne brani... Baka je šef prostora slobode, ona te nahrani i napije. Ja jedva čekam da postanem baka jer mislim da ću biti - hit. Naravno da je i uloga majke ono u čemu uživam. Moja kći je osoba od koje sam najviše u životu naučila. Odgojila me, razuvjerila me, svakim danom me razuvjerava. Djeca, na kraju, i jesu tu da svakim danom ruše tvoje stavove i ideje - govori Nina Violić.

O svojoj privatnoj trenutačnoj ljubavnoj situaciji ne otkriva nam puno, kaže da nema planova za drugu udaju jer je odustala od toga da bilo što u životu planira, osim mjesečnih, eventualno godišnjih poslovnih i kućnih obaveza.

- Na neki način mi to tako i paše. Mislim da su ljudi koji puno planiraju jako nesretni. Da meni netko sada kaže, kao što njemačkim glumcima najave, kad ću točno imati premijere u 2016. godini, ja bih se vjerojatno prepala. Kao što bih se prepala da mi vračara kaže da ću se te ili neke druge godine ponovno udati.

Želja koja ne jenjava

Kako god, Nina Violić u četrdeset i prvoj izgleda atraktivno. Otkriva nam da ide na posebne kozmetičke tretmane u salon Sanje Gošević. Riječ je o teen liftingu, metodi koju je, objašnjava Nina Violić, hrvatska kozmetičarka sama patentirala, u kojoj se strujom masira lice, aktivira mišiće pa se lice na taj način zategne bez odlaska plastičaru.

Kad je riječ o trenutačnom stilu odijevanja glumice, otkačeni odjevni predmeti Nine Violić s kraja 90-ih danas su uredno složeni u ormaru.

- Što ne znači da je moja želja za glupiranjem u životu jenjala... Mislim da je najveći problem kad čovjek ostane vječno u nekim godinama ili vječno žali za nekim razdobljem. Meni bi, recimo, noćna mora bila da me netko vrati u dvadesete i da moram ponovno proživjeti tu patnju.

A kako podnosi onu čestu patnju u njenoj profesiji, kad glumca neka uloga previše počne opsjedati, kad lomi distancu koju je on sagradio između svog svijeta i lika kojeg tumači?

Učenje teksta

- Pa tih situacija ja nisam sama toliko svjesna koliko moja obitelj i ukućani. Ne, nema recepta kako se točno obraniti od nekog lika koji ti se usadio i gricka te potkožno, ja tu redovito podliježem terapiji alkoholom.

Kako se u poslu nosi sa silnom količinom teksta koji treba u kratkom vremenu naučiti, s činjenicom da glumac cijeli život štreba nešto?

- U predstavi ‘Zatvaranje ljubavi’ imala sam 45 stranica monologa koje sam učila 50 dana. Nakon 25. stranice bila bih ubila redatelja Pascala Ramberta da mi je bio u blizini. Ali kad sam to odvalila, osjećala sam se kao da sam vlastitim rukama prokopala tunel kroz Velebit. Bio je to zalogaj u kojem sam otišla stepenicu dalje u treniranju učenja teksta. Kažu, uostalom, da je to izvrsna vježba protiv Alzheimera koji jest rijetka bolest kod glumaca... Mi ipak češće umiremo od ciroze jetre ili raka grla - crnohumorno završava.