ISPOVIJEST LEGENDARNOG DUDEKA 'U Zagreb sam došao kao seljačić, a glumi me naučio postolar'

Početkom listopada u selu Sigecu kod Koprivnice skromno je obilježena četrdeseta obljetnica snimanja kultne hrvatske televizijske serije “Gruntovčani”, po scenariju Mladena Kerstnera i u režiji Kreše Golika. Na proslavi su bili i Smiljka Bencet (Regica) te Martin Sagner, glumac kojemu je lik iz “Gruntovčana” Andrija Katalenić, zvani Dudek, i u privatnome životu priskrbio isti nadimak. Danas su mu 82 godine, godinama je u glumačkoj penziji, a zadnji put pojavio se u filmu u Vrdoljakovoj “Dugoj mračnoj noći”. Živi u stanu na Malešnici sa svojom tridesetak godina mlađom, trećom suprugom Zoricom i sinovima Franom i Davorom koji studiraju šumarstvo i računarstvo. Dom krasi biblioteka sa sabranim djelima Krleže, Matoša, Ujevića, a među raznim rječničkim i enciklopedijskim svescima izdvaja se kao zanimljivost i raritet Ujevićeva Hrvatska enciklopedija.

U posljednje vrijeme čitalačka strast glumca usmjerena je na knjigu nad knjigama, Bibliju. Martin Sagner pomno uspoređuje Bibliju, čiji su urednici bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, sa starijim prijevodom Đure Daničića i Vuka Karadžića.

Šetnja sa sinekom

- Imam se pohvaliti da su i Jure Kaštelan i Bonaventura Duda bila moji prijatelji. Kad sam ja stoloval na Kaptolu, dok sam igral u Komediji, onda smo se Bonaventura i ja sretali, od zagušljivih i prašnih pozornica bežal sam van. Zabavljam se sad s njegovom Biblijom, a kad mi to dodija, zemem violinu. Kad mi dodije violina, onda odem sa sinekom u šetnju. Pretenciozno bi bilo reći da sviram violinu. Ja znam pronaći ton na violini. A violina je, deklice moja, prva izmišljotina ljudske mudrosti - kaže Martin Sagner koji svira i bisernicu, a u kući ima i pianino te gorljivo objašnjava kako je riječ o instrumentu zamišljenome za mučenje glazbenika.

- Ajde ti sad s prstima, u krvničkim mukama od piana do forte. Deklica moja, to je užas.

U stanu Sagnerovih je i nekoliko lijepih satova, popularni Dudek divi se i uricama i urarskome umijeću u kojem je i sam vješt. Povjerio nam je veselo kako je jednu, od koje je urar digao ruke, uspio sam popraviti, lukavo se sjetivši da će sat proraditi uz pomoć ženske ukosnice.

Kad se danas, za njihovu okruglu obljetnicu, prisjeća 70-ih godina i vremena snimanja “Gruntovčana”, ne krije da mu je najveće veselje bilo što mu se konačno bila otvorila prilika da glumi na jeziku koji ga je mati učila, kojim i danas govori. A drugo veselje bili su - penezi.

Dolazak Nijemaca

- Pol stojadina sam si za te peneze mogel kupit. Peneze sam dobil, a fala za seriju nam niko nije rekel. Ni onda ni sada - reći će glumac rođen 1932. u Novigradu Podravskome, u obitelji s četvero djece koja je imala 16 jutara zemlje. Osim lica dragih mu ljudi, iz minulog doba djetinjstva najviše pamti sliku žitnih polja, žutog mora, kako kaže, te guste šume u kojoj se jednom bio po noći izgubio i izašao iz nje tek kad je sunce izašlo. Sagnerova obitelj bila je bavarskog podrijetla, a zahvaljujući poduci svoga djeda, kao dječak bio je naučio jednu arhaičnu varijantu njemačkog. Kad su u selo za Drugog svjetskog rata došli Nijemci s kolonom tenkova i kamiona te se, na preporuku seljaka, obratili Martinu Sagneru kao prevoditelju, umrli su od smijeha kad su čuli kakvim njemačkim govori te inzistirali da ih upozna s djedom koji ga je naučio tu starinsku varijantu.

Odlazak Martina Sagnera u glumce potaknuo je seoski postolar Jagar, zaljubljenik u kazalište, koji je imao glumačku družinu, te Sagnerov otac koji je bio vrstan pjevač. A taj dar također ga je odveo u glumačku sekciju, gdje je postolar bio i režiser.

- Jagar je bil pravi režiser, a ne kao ovi današnji agitpropovci reži - seri; reži i seri. Znal nas je odvratit od kleti i vina i znal nas je zadržati u dramskoj sekciji. I pisal je komedijice koje su se ticale pojedinih ljudi u selu. E onda je došel sestrin muž, pravnik, imal je odvjetničku kancelariju i Podravec je išel za penezima - autorinočno će Dudek koji je prvo upisao Pravni fakultet. Međutim, bio je preblizu Glumačkoj akademiji i Dudeku znatiželja nije dala mira, na kraju je odlučio upisati glumu. Pripadao je drugoj generaciji koja je upisala zagrebački studij glume, Gavellinim učenicima.

- Podravec je perfidni... prijemni sam položio s Krležinim Križovcem, perfidnim ljubavnikom. Svejedno, teško je bilo na početku. Ja sam bil seljačić... ali volil me profesor Klaić, on je imal kolegij akcentologije. Javno je jednom rekao da sam ja njegov uspjeh.

Nakon završene Akademije 1955. godine Sagner se zapošljava u Narodnom kazalištu u Varaždinu. No, odande bježi, kako kaže, “u Indijance”, na set čuvenog filma Winnetou.

Kobila Vindi

- Bilo je i političkih razloga za odlazak u ‘Indijance’. Sve je onda služilo drugom Bogu na zemlji, Partiji. O kulturnom životu odlučivali su šnajderica iz gradskog komiteta i bravar koji je bil kotarski komitet. Posvadili su orkestar i glumce, rekli su da mi sami odlučimo koga bumo zbog štednje ukinuli. A kaj buš ukidal, jedni druge... Otišel sam radi novaca, a i što sam znal jahat konja i bez sedla.Dali su mi u Winnetou kobilu, zvala se Vindi, pametna živinica je bila. Mene je šminkel nagrdil, delal je indijanske zareze na licu s kazališnim ljepkom. Peklo me, znal sam da ne bu dobro završilo. Kad mi je to odlepil, vidilo se da je koža izgorila. Dali su mi onda slobodne dane pa smo ja i Vindi prošli Velebit odzgora do dola. Svuda me vodila, a na jednom je mjestu pametna Vindi medvjeda nanjušila. Opal sam skoro kak se bila okrenula -sjeća se glumac velebitske avanture. Osim u Winnetouu, Martin Sagner sudjelovao je u još nekim stranim koprodukcijama snimanima u Hrvatskoj.

Sagner je igrao i u Jazavcu, kad je za vrijeme svojih prapočetaka današnji Kerempuh djelovao u kavani u Medulićevoj. Međutim, Jazavac i Fadila Hadžića kasnije je napustio te otišao na Kaptol, u Komediju.

Šest odličja

- Neobvezatnost kazališnog čina u Jazavcu mi se jako dopadala. S konobarima i čistačicama u kavani u Medulićevoj bio sam veliki prijatelj. Otišel sam kad su prešli u Ilicu. Izabral sam Komediju, instituciju koja je već postojala, a ne onu koja se tek stvara. To mi je bilo lakše. Podravec...

Martin Sagner svoju je sadašnju suprugu, koja je zaposlena u Lovačkom savezu, upoznao u lovu. Za svoju Zoricu reći će da je bolji strijelac puškom nego on sam. Od djetinjstva Martin Sagner zna s puškom. Doma Sagnerovi nisu imali oružje, no susjed jest pa ga je redovito sa sobom vodio u lov. Kako je s puškom znao, 1991. proveo je na fronti, kod Sunje, gdje mu je zapovjednik bio Slobodan Praljak.

- Nakon dr. Branka Gavelle, druga osoba koja je obilježila moj život je dr. Tuđman. Ja sam u to vrijeme na nagovor dragog dr. Tuđmana ušao i u politiku. To me i sramota reći jer je politika, što su moji dide govorili navek, kurva. Dr. Tuđman mi je doslovce rekao: ‘Meni treba pomoć’. Ako vas neko zamoli da mu pomognete, kak bute rekli ne. Ja to ne znam reći. Zato sam otišel, pomoći. Kad sam videl da sam napravil kaj sam napravil, zamoli sam ga da se ja više ne bi time bavil. Pustil me je, ali dosta žalostan, rekel je: ‘Svi me ostavljate’. Nedavno me nazvao i dragi prijatelj Đuro Perica. Rekel sam mu da imam 82 leti i ženu i dva sina prekrasna. Ja sam pomogel i hrvatsko žito žeti i hrvatsko žito obraniti i Tuđman me nagradil sa šest odličja - govori Dudek koji je do 1995. bio u Hrvatskom saboru kao zastupnik HDZ-a, čiji je član i danas.

Glume je bilo dosta

Kad je Martin Sagner otišao na frontu, stariji mu se sin iz trećeg braka bio rodio, a mlađi je bio na putu. Nakon što su ratne strahote prošle, Dudeku se dogodilo ono najgore što se roditelju može dogoditi. Pokopao je svog najstarijeg sina Olega, iz prvog braka, za čiju bolest liječnici na kraju nisu imali pomoći. Kad se spomene najstarijeg sina, i danas zastane u turobnu tišinu i oči mu orosi duboka tuga.

Premda mnogi njegovi kolege ni u poznim godinama ne žele sići s pozornice, Martin Sagner glumi se nikako ne želi vratiti.

- Težak je to posel. Ja taj posel nisam obavil na sramotu svoje obitelji i u njega se više ne bi upuštal. A ni ne dopada mi se na koji način danas neki taj posao obavljaju - kaže Dudek koji nimalo ne žali što ga je uloga po kojoj ga oslovljavamo obilježila i što mu je možda dala priliku za neke kasnije veće uloge te bacila u zaborav njegove angažmane u “Sumornoj jeseni”, “Dnevniku Očenašeka”, “Inspektoru Vinku”, “Mejašima”...

Kad nije u Zagrebu, Sagner se i danas vraća gruntu, uživa u svojoj vikendici u Moslavini.

- Divota Božja, potočić, šuma, velik komad zemlje, kaj ćeš više - kaže Dudek.