Sjećam se, kao djevojčica, naletjela sam negdje na ilustraciju Kiklopa. Brzo sam sklonila pogled s jednookog čudovišta koje se ni tada nikako nije uklapalo u moje viđenje estetike. Ipak jedan pogled bio je dovoljan da se to ružno, mišićavo stvorenje bezobzirno pojavi u mojim snovima još iste večeri. Bježala sam od njega kroz gustu šumu kojoj se nikako nije nazirao kraj. Bilo je vlažno i hladno. Bilo me strah. Trčala sam i trčala bez cilja u nadi da ću ugledati neko poznato, spasonosno lice koje će me hrabro obraniti od te zlice. Na kraju sam spas ipak pronašla u vlastitom urliku koji me probudio tik prije nego me čudovište smrvilo svojim nadljudskim šakama, piše Nives Celzijus za Globus.
Bila sam mokra i tresla me groznica. Nikako ne bih htjela optužiti to mitološko biće za porast temperature, niti bih tu svoju prvu noćnu moru nazvala znakovitom, ali svakako je zgodna koincidencija i prigodan uvod za priču koja mi se dešava 25 godina poslije.
Tijekom života Kiklop je još nekoliko puta zalutao u moje snove, no sama priča nije se pretjerano razlikovala od premijernog izdanja, nikada nije došao do svog krajnjeg cilja. Mene. Čini se da ni u stvarnom životu Kiklopu nije nimalo lakše doći do željenog cilja. Njegova peripetija zvana Vodopija uspješno mu godinama priječi put. Dok ovo pišem, ne mogu da se ne prisjetim Kiklopa Polifema. Njegov san uskratila je ljubav Galateje i Akida. Dvadeset i prvo je stoljeće a jedan drugi Kiklop i jedan drugi san skoro da je uskraćen opozitnim osjećajem Vodopije prema lijepoj ženi. Zašto je intelektualnim veličinama zasmetala jedna mala Nives? Kažu, nije problem u izgledu. U čemu je onda problem? U djelu? Znači li to da su te intelektualne veličine pročitale moju knjigu “Gola istina”? Pitam se i je li Magdalena Vodopija pročitala moju knjigu. Zašto i kome “Gola istina” toliko smeta da mi ni nakon sudske prisile ne priznaju pravo na tu nagradu? Barem im je sada lako. Možda je meni sud omogućio Kiklopa, ali njima je omogućio da operu ruke, ponište samu vrijednost moje nagrade, ali također da i dalje nastave diskriminirati moj lik i djelo.
Problem je u njima. Nisu li te intelektualne veličine u ovom slučaju mogle pokazati i drugu veličinu, onu ljudsku, i dopustiti da mi pripadne nešto što sam po njihovim pisanim kriterijima i zaslužila.
I tako bi cijeli slučaj bio zaboravljen, još te 2008. primila bih Kiklopa, još koji tjedan bi se pričalo o tome, oni bi ukinuli nagradu za hit godine kako se slučaj “Gole istine” slučajno ne bi ponovio.
I sada, 2013., nitko se toga ne bi niti sjećao.
Sumnjam da bih tako umanjila ičiju književnu vrijednost. Uostalom, ako prvijenac jedne tada 25-godišnjakinje može ugroziti vrijednost nekog književnog veterana, onda mislim da nije problem u meni, već u njima.
Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata.
Čini mi se da neke veličine i dalje boluju od kompleksa “car je gol”. Onome što ne razumijemo, vrednujemo i poštujemo, dajemo neko svoje značenje iz straha da ne ispadnemo glupi. Ne pada nam na pamet da se autor nerazumljivog teksta npr. samo dobro napušio i da vjerojatno ni sam bez utjecaja opijata ne zna što je pjesnik zapravo htio reći. S druge strane ono što je jasno, čitko, razumljivo, ne može imati neku vrijednost jer je suviše razumljivo. Stvara nam privid da bismo i mi to mogli baš tako napisati, vjerojatno i puno bolje. Ne priznajemo i ne poštujemo jednostavnost, piše Nives Celzijus za Globus.
...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....