Radoholičar sam i hedonist. Živim između dvije krajnosti

Iako je rođena u Novom Zagrebu, vezana je uz Trešnjevku. Kad je imala četiri godine, obitelj je, naime, preselila u taj zagrebački kvart s obiteljskim kućama, plotovima i nevelikim parkovima koji dišu među radničkim zgradama. Kad je zavoli, Trešnjevku čovjek lako učini svojim domom: svuda se brzo stigne biciklom ili pješice, uživaš s djecom ili djecom svojih prijatelja, jer se nije izgubio onaj intimni kvartovski duh, a imaš li pritom uz kuću i kakav vrt, žune će te sigurno posjetiti. Gotovo romantičnim glasom govori mi to Jelena Miholjević, zagrebačka glumica koju gledatelji trenutno prate u popularnoj TV seriji “Crno-bijeli svijet”, kao i u predstavama njezina matičnog kazališta Gavella. Prije nekoliko dana, naime, u Gavelli je održana premijera predstave “Kolovoz u okrugu Osage” u kojoj Jelena tumači lik Mattie Fae, tajnovite žene sa skrivenom prošlošću koja je nevjerojatno gruba prema svom sinu.

“Definitivno imam osjećaj da smo napravili hit. Ljude zanimaju obiteljske priče”, kaže glumica.

Faza romantike

Jelena Miholjević dolazi iz umjetničke obitelji. Njezin otac je glumac Boris Miholjević, a majka Lela Margitić, glumica koja će, uza sve sjajne uloge koje je odigrala, u legendu ući s besmrtnom predstavom “Stilske vježbe”. Kada im je kći rekla da želi poći njihovim stopama, otac je bio jako sretan. Majka donekle.

“Savjetovala me da razmislim. Nije me odgovarala, odluku je prepustila meni, ali nije skrivala da je ženama teško u ovom poslu. No, za mene nije bilo nećkanja, cijelim svojim bićem znala sam da želim ići na Akademiju dramske umjetnosti, pa što bude. Ljubav prema ovom pozivu tinjala je odavno. Prijateljica Barbara Rocco i ja pohađale smo srednju školu koja se tada zvala Centar za kulturu i umjetnost. Posvećeno smo gledale sve predstave, uzimala sam satove klavira, plesa, čitala, upijala. Za prijemni me pripremao moj obožavani profesor i glumac Drago Krča, sjećam se da sam imala strašnu tremu. Primljena sam jednoglasno. Obožavam svoj glumački poziv, to već prerasta u fazu romantike”, nasmijala se Jelena.

No, nije uvijek sve teklo romantično. Glumački poziv kao javni posao nosi preispitivanja, pritiske, stanovite poraze, a nitko te, zapravo, na to ne pripremi, ne libi se reći Jelena.

“Svatko može reći, ova žena mi je super, baš dobro radi”, ili “ovo je strašno, ja nju ne mogu gledati”. “I svi su u pravu, i oni kojima si dobar i oni kojima si loš. Mene je to kao mladu glumicu ubijalo. Imala sam ozbiljnih problema s tremom, do te mjere da sam tadašnjeg ravnatelja Gavelle Krešimira Dolenčića htjela zamoliti da postanem inspicijent. Činilo mi se da se ne znam nositi s velikim zahtjevima. Naprosto se nisam znala odmoriti. Kad nemaš angažman, nesretan si jer ne radiš. Kad radiš, posao te melje i lako nastane kaos. I počela sam na tome raditi, puno čitati. Sad sam zrelija, osjetim kad je previše. Onda počnem više spavati, zdravije jesti, šetati. Prije je svatko mogao raspolagati s mojim vremenom kako je htio. No, kad čovjek prijeđe četrdesetu, kao da počinje više cijeniti sebe”, smatra glumica.

Mladi glumci

Iako svako vrijeme nosi svoje, čini joj se, kaže, da je njezinim roditeljima kao glumcima bilo drugačije, u pozitivnijem smislu. Jako se, kaže, cijenila kultura, puno se radilo, snimalo, angažirali su se ljudi.

“Primjerice, danas je na snazi zabrana zapošljavanja i naš ravnatelj Gavelle se kida od truda da u ansambl primi mlade ljude. Ili, pak, da angažira kolege koji su u mirovini ako dotična uloga traži osobu starije dobi. Naprosto postoje predstave u kojima moraš angažirati vanjske suradnike. U vrijeme mojih roditelja to je teklo drugačije, gotovo da su mogli birati gdje će raditi. A kazalište ne može biti bez novih ljudi, uvijek treba svježa krv. Tim problemom netko će se morati pozabaviti. Mladima je danas jako teško, godišnje se proizvodi jako puno glumaca, posla nema dovoljno i oni se razlete da nađu bilo što. Nezavisna scena dovedena je na prosjački štap. Zabrana zapošljavanja nije dobra, nužno je da se ansambl pomlađuje. Brine me to jer se kao angažirana glumica donekle osjećam kao suučesnik takve kulturne politike”, otkriva Jelena.

U posljednjih desetak godina igrala je svašta. Pušta stvari da dolaze i prolaze i sve je kako treba biti. Najvažnija joj je, kaže, raznolikost. Za pohvale, dobre kritike i nagrade (za ulogu Kate Kapuralice na Dubrovačkim ljetnim igrama dobila je nagradu Hrvatskog glumišta). Jelena jednostavno kaže: “Nagrade razvesele čovjeka, imaš osjećaj da je trud primijećen”.

Kazalište ili snimanja, gdje srce jače kuca?

“Oboje. Da bi glumac bio u top formi, svakako mu treba kazalište, sa svim dugotrajnim probama. Snimanja također volim, ona su, nažalost, rjeđa, ali bez toga mogu. A bez kazališta ne. To je organizam koji traži zajedništvo i sklad, u kojem svi ovisimo jedni o drugima. Divan je krug ljudi s kojima radim, puno je prijatelja, međusobno se zaljubljujemo, odljubljujemo, događaju se kumstva... Inače, volim raditi s ljudima koje znam. Ako ih ne znam, na projektu se brzo povežemo. Zajedno prođemo umore, čitanja, sva čekanja i smrzavanja”, nasmijala se.

Dobre uloge

Nedostatak dobrih ženskih uloga, fenomen na koji se mnoge zrele glumice žale?

“Iz mog iskustva nije tako”, kaže Jelena.

“U klasičnoj literaturi, koja je predivna, omjer je zaista loš, dvije ženske uloge na muških 15. Ali, to je pisano u vremenima kada žene nisu smjele igrati, kada je vladao drugi kulturni svjetonazor. Danas je druga priča. Evo, u našoj novoj predstavi ‘Kolovoz u okrugu Osage’ žene su definitivno dominantne. Predstava je odlična, što je još jedan dokaz da su žene zrelih godina sve bolje. Općenito, sve bolje pišu, režiraju, igraju. Što se tiče honorara, čujem da su dečki u sapunicama bolje plaćeni. U kazalištu i TV serijama mislim da to nije slučaj”, kaže Jelena.

Za sapunice će reći da ih ne može svatko raditi, samo vrsni profesionalci. To je, kaže, mašinerija koja traži majstore zanata.

“Gomila teksta, malo vremena, visoka razina stresa. Brzo se radi i samo jaki mogu to izvući. Da me pozovu, odazvala bih se, ali bojim se da mi ne odgovara brzina”, otvoreno će Jelena.

“S druge strane, bilo je predivno snimati seriju ‘Crno-bijeli svijet’, potpuno mi leži takav format. Igram mamu Kseniju, jednu od glavnih uloga, radili smo četiri, pet mjeseci, s manjim pauzama. Super scenarij, odlična produkcija, fantastična ekipa”, zadovoljno će glumica.

Prava Vaga

Uz umjetničku karijeru, Jelena Miholjević je i mama. Iz veze s redateljem Hrvojem Hribarom, naime, ima 15-godišnjeg sina Bartola, a sa sadašnjim suprugom Darijem Harjačekom, također redateljem, ima petogodišnju kćer Adu.

“Biti glumica i mama? Sve se to može. Doduše, sa sinom sam bila puno mlađa i sama i tada je moja mama jako puno pomogla. Bez nje bi to bila neizmjerno teža priča. Danas sa suprugom Darijem dijelim sve, kad je stiska s projektima, uleti šira obitelj, a onda opet nastupi mirnija faza”, tumači Jelena.

Sa stresom, kaže, na različite načine izlazi na kraj.

“Stalno se borim, prava sam Vaga”, prasnula je u smijeh. “Iako ne marim za horoskop, vidim da sam prava Vaga. Prvo se zaokupim brigama, dužnostima i napornim mislima, a onda to naglo preokrenem, pa me pere hedonizam. Stalno šetam između krajnosti”, ne skriva glumica.

“Nakon stresnog razdoblja, trudim se ufurati u neku pozitivu, više spavam, šetam sa psom, cijelu obitelj mučim makrobiotičkim varijantama, ponekad vježbam i meditiram. Istražujem, prava Vaga.”

U relaksaciju svakako ubraja i čitanje.

“Obožavam čitati. Ja sam nezasitni kaos-čitatelj, neprestano posjećujem knjižnice, čitam u tramvaju, čitam dok kuham, čitam u kazalištu, u kazališnoj garderobi imam pravu malu biblioteku, knjige koje nosim na probe da ih konzumiram u pauzama... Čitanje mi dođe kao neko unutarnje čišćenje. Trenutno me oduševljavaju ruske autorice Ljudmila Ulicka i Ljudmila Petruševska, volim se vratiti Murakamiju, čitam latinoameričku ekipu i, dakako, obavezno pratim autore na domaćoj književnoj sceni. Primjerice, jako mi je draga Tatjana Gromača. Svako malo odem u knjižnicu pa brstim i pabirčim, ta sam vrsta”, kaže Jelena.

Ispušni ventil svakako je i glazba. Za sebe će reći da je cura zagrebačkog Novog vala, s rokerskom dušom, te da oduvijek voli dobro zatulumariti, posebice s bratom, Pavlom Miholjevićem, gitaristom grupe Svadbas.

Obožava more. Mnoga ljeta imala je slobodna, što joj je odgovaralo.

Ljetne igre

“More mi je sve na svijetu. Mama je rođena u Rijeci, imamo kućicu u Mošćeničkoj Dragi i tamo uživamo. Tamo se proljepšam, vedra sam, blistam, djeca mi uživaju. Suprug i ja volimo putovati, lunjati, obilazimo otoke, svuda nam je lijepo. More mi je važno, čeznem za morem. Snijeg, zimovanje, nula bodova”, nasmijala se.

Ipak, ovo će ljeto biti donekle radno jer će, kaže, imati angažman na Dubrovačkim ljetnim igrama. No, bliži projekt izuzetno je veseli. Uskoro će u Žar ptici pripremati predstavu “Hrabrica”.

“To ću raditi sa suprugom Darijem. Veselim se jer obožavam raditi za djecu. Moja curica Ada, koja inače obožava kazalište, imat će priliku vidjeti kako tata i mama rade u teatru. Da, iz složene, crne komedije u Gavelli, skok u dječju predstavu. Upravo to je ljepota ovog posla”, toplo se nasmijala Jelena.