Winnetou: Sjećate li se što je govorio? ‘Howgh, ich habe gesprochen’

Njemački izdavači brojnih romana Karla Maya sa zebnjom iščekuju što će poduzeti njihovo najmoćnije filmsko poduzeće Constantin film: ono, naime, već tri godine priprema novu, spektakularnu verziju “Winnetoua”, scenarij piše Michael Blake, nagrađen Oscarom za “Ples s vukovima”, premijera se planira za 2013., međutim u tom poslu nikad se ne zna koji projekti otpadaju, a koji dobivaju zeleno svjetlo. Izdavači su opravdano zabrinuti jer se knjige nekad najomiljenijeg njemačkog pisca slabo prodaju: “ Astrid Lindgren, Michael Ende, pa čak i Erich Kästner traže se nesmanjeno, no profesori književnosti ustanovljavaju da sve manje njihovih studenata zna tko je Winnetou, a tko Old Shatterhand”. Jedna jaka filmska ekranizacija - ili barem tv serija - sve bi promijenila i potaknula klince da opet počnu gutati štivo u kojem su uživali njihovi očevi.

U iščekivanju odluke

U očekivanju odluke Constantin filma, Goethe institut nije mogao smisliti aktualniji program nego “Ciklus njemačkog vesterna”, koji se nakon Zagreba seli u Split i Rijeku. Program od sedam filmova sadrži apsolutne vrhunce žanra koji je 60-ih godina osvojio Europu i svijet: četiri od njih snimljena su u Zapadnoj, a tri u Istočnoj Njemačkoj, koja nije mogla otrpjeti da u tom pogledu zaostaje za kapitalističkim susjedima.

Za uvod je primjereno odabrano “Blago u srebrnom jezeru” iz 1962., film kojim je 40-godišnji producent Horst Wendlandt riskirao karijeru i skupio tri i pol milijuna maraka za svoj prvi ambiciozni projekt, dotad najveći budžet nekog poratnog njemačkog filma. Kako se sjetio upravo romana Karla Maya, čije vesterne tamošnji filmaši nisu nikad ekranizirali, unatoč tome što je taj žanr cvjetao čak i u kinematografiji Trećeg Reicha? Upozorio ga je na njega vlastiti sinčić. Ključna je bila odluka da snimi film u Hrvatskoj i da za partnera izabere zagrebački Jadran film. Winnetou na Plitvičkim jezerima? Zašto ne!

Bučno reklamirano, “Blago u srebrenom jezeru” postalo je najveći hit 1963. u Zapadnoj Njemačkoj, ali je pokorilo i Europu, a kada je Wendlandt potom najavio trilogiju “Winnetou”, trendu njemačkih vesterna kao da nije bilo kraja. Od 1966. vesterne počinju snimati i Istočni Nijemci, ali ne po Karlu Mayu jer je pisac tamo slovio kao nepoželjan (“antihumanizam”, “iskrivljena slika svijeta”): objavljivali su ga u skromnim nakladama.

May bio na crnoj listi

Paradoksi ideologije ogledali su se i u tome što je jedan od tih vesterna snimljen po serijalu “Tecumseh” Fritza Steubena, pisca koji je na prijelazu dvadesetih u tridesete bio zadojen nacionalsocijalizmom: u DDR-u su poslije objavili pročišćena izdanja njegovih knjiga, ali su ga smatrali podobnim, dok je Karl May bio na crnoj listi.

Kako danas izgledaju njemački vesterni? Kao srednjoškolac sam gledao “Blago u srebrenom jezeru” u zagrebačkom kinu Sloboda i frktao na indijanskog poglavicu koji svoj govor završava rečenicom: “Howgh, ich habe gesprochen”. Kada je pak počeo obračun u kojem su sudjelovali kauboji i Indijanci izrazito naših fizionomija, cijelo je kino prasnulo u smijeh. Ipak, filmovi su se - nema zbora - i u nas gledali, samo što mi nismo tako naivno vjerovali u ono što se odigrava na ekranu poput Nijemaca, Francuza ili Talijana: jasno smo, naime, razabirali da to nije nikakav Divlji zapad nego Zagora, Lika i ostalo.

Za hrvatsku je kinematografiju sudjelovanje u zapadnonjemačkom serijalu bilo važna odskočna daska u svijet filmskog biznisa: postali smo koproducenti u najuspješnijem europskom serijalu. Istina, među povlaštene članove ekipe uvrstili su samo scenografe ( Duško Jeričević, Vladimir Tadej), naši su glumci dobivali uloge srednjeg ili nižeg ranga (među zapaženijima su bili Dunja Rajter, Branko Špoljar, Slobodan Dimitrijević, Antun Nalis, Ilija Ivezić, mali Marinko Ćosić i dr.), ali odjednom više nismo bili europska filmska periferija. To će Jadran film odlično iskoristiti već potkraj tog desetljeća, kada je val njemačkih vesterna bio na izdisaju, ali su se pojavili veliki hollywoodski producenti s puno ozbiljnijim ponudama.

Da nije bilo uspjeha njemačkog vesterna, špageti vesterni bi se puno teže probijali u svijet. Ohrabren uspjehom “Blaga u srebrenom jezeru”, distributer Constantin film odlučio je uložiti sredstva u niskobudžetni talijanski vestern pod naslovom “Za šaku dolara”. Špageti vestern već polovicom 60-ih je osvojio svijet. U jednom trenutku više niste znali tko od koga posuđuje, talijanski vestern od američkog ili obrnuto, s obzirom na to da je bilo očito da su Richard Brooks (“Profesionalci”) i Sam Peckinpach (“Divlja horda”) odlično znali što se događa u Italiji, a Leone nije krio tko su mu uzori. Njemački vestern samo je jednom spomenut u hollywoodskom filmu, i to u parodiji Mela Brooksa “Vruća sedla”, u sceni kada Indijanci progovore njemački.

Njemački nostalgičari

Poklonici filmova o Winnetou i drugih njemačkih vesterna (na osobitoj je cijeni atletski građeni Gojko Mitić iz malog sela pokraj Leskovca, koji je igrao Indijance u DDR produkcijama) i danas su vrlo glasna grupacija, naslovnu glazbenu temu Martina Böttchera još rado emitiraju, pa su to sve elementi na kojima Constantin film temelji nadu u uspjeh nove ekranizacije. Osim toga, danas raspolaže superiornim produkcijskim uvjetima i neusporedivo verziranijim redateljima nego što je bio Harald Reinl.

A to što Hollywood godinama nikako da snimi uspješan vestern, nego čak krisža taj žanr sa SF-om, nije nikakav argument protiv. Uostalom, tko je 1962. vjerovao u “Blago u srebrnom jezeru”? Gotovo nitko, pa je nastao je film koji njemački nostalgičari i danas obožavaju.