Vukojević: 'Ako mi Mamić da priliku, na proljeće ću biti jedan od najboljih igrača'

Ognjen Vukojević danas slavi svoj 31. rođendan. Istina, slavlje je već održano jučer, s velikim prijateljem Josipom Šimunićem bio je u Bjelovaru, veselica je bila sjajna. Na žalost po Vukojevića, ova polusezona na travnjaku nije bila tako dobra, trener Zoran Mamić nije ga previše koristio, u HNL-u je nastupio 7 puta ubilježivši 303 minute, u Europi je na travnjaku bio 4 puta upisavši 121 minutu, u Kupu je igrao 2 puta, ukupno provevši u igri 210 minuta.

Je li povratak u Dinamo bio pametan potez? Kako danas gledate na dolazak u Maksimir?

- Kad pogledam svoju cjelokupnu situaciju, mislim da jest. Dinamo je moj klub, volim ga, za njega mi ništa nije teško. Ljudi me cijene, poštuju, uvažavaju. Ovdje sam doma. U Ukrajini je ove godine za mene bila jako teška situacija, počevši od rata koji je počeo na proljeće, ušao sam u zadnju godinu ugovora s kijevskim Dynamom... Velikodušni predsjednik Surkis me pustio kući na moje inzistiranje na posudbu, mogu mu samo zahvaliti. Ne, nisam zažalio. Ova godina za mene je bila izrazito teška, najteža u karijeri. Rat u Ukrajini, Svjetsko prvenstvo, oproštaj od reprezentacije, brzinski dolazak u Dinamo na posudbu... Donio sam mnogo teških odluka.

Vjerojatno ipak niste očekivali da će vam minutaža u Dinamu biti tako mizerna?

- Znao sam gdje se vraćam, u hrvatsku realnost. Očekivao sam dominaciju Dinama u HNL-u, ali isto tako sam u Europi očekivao više, to je minus. Nismo napravili nikakav iskorak u Europi. Nadao sam se i svom većem doprinosu u europskim utakmicama, ali tu se rodile druge okolnosti na koje sam možda mogao, ali i nisam mogao utjecati. Imao sam zaista mizernu minutažu. Ali igrao sam protiv Petrolula kad je bilo najbitnije, mislim da sam dao jako velik doprinos ulasku u Europsku ligu, te sam dva puta spasio momčad u Kupu, protiv Ponikvi i Opatije. Što se tiče igranja u skupini Europske lige koja je bila prolazna, ne mogu preuzeti veliku odgovornost za to jer nisam imao pravu priliku. Mislim da sam uvijek odigrao korektno kad sam dobio šansu. Moj hendikep je bio što sam se kasno priključio, tek u kolovozu.

Kad smo već kod trenera, Zoran Mamić vas nije htio, tako barem tvrde naši izvori. Stigli ste zahvaljujući njegovu bratu Zdravku. Možda je i to razlog vaše male minutaže, trener je ipak mlađi brat?

- Odgovorno tvrdim, ako budem igrao, na proljeće ću biti jedan od najboljih igrača Dinama! S tim da me trener može koristiti na više pozicija. Mogu igrati naravno na poziciji zadnjeg veznog, ali tu igramo samo s jednim igračem. Nadam se da ćemo na zimskim pripremama probati igrati s dva zadnja vezna. No mogao bih pomoći tamo gdje imamo najviše problema, na stoperskoj poziciji! U kijevskom Dynamu igrao sam dosta utakmica na toj poziciji, volio bih to igrati u dresu svog zagrebačkog Dinama. Zadnju godinu kod Olega Blohina igrao sam stopera. Moje želje u 2015. godini su dvostruka kruna, a onda ćemo vidjeti kakvi su daljnji planovi kluba, ali i moji. Odnos sa Zoranom Mamićem? Korektan. On je trener, ja sam igrač, njegov bivši suigrač. Nismo imali nikakvih problema, ispunjavao sam sve svoje zadatke, nisam propustio nijedan trening. Trener je taj koji procjenjuje kad ću igrati, kad neću. Istina, Zdravko Mamić me vratio u Dinamo, došao sam na njegov poziv.

Žestoko ste se okomili na Niku Kovača nakon Brazila, sad ne igrate previše ni u Dinamu? Dojam je da ste se zaletjeli?

- Ne, nisam se zaletio. Tu sam priču zatvorio, nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu sam na najkulturniji način napisao pismo predsjedniku Davoru Šukeru, napisao sam svoje mišljenje, zahvalio sam na prekrasnih sedam godina u nacionalnom dresu i svojih 55 nastupa, na tri velika natjecanja, dva europska i svjetsko koje mi nitko ne može oduzeti. Da se razumijemo jednom za svagda, nije mi zasmetala minutaža, neigranje, nego odnos. Osjetio sam da sam dao svoje, svoj maksimum. Nisam htio dalje mučiti sebe, ni njih. Ponosan sam na sve što sam napravio u reprezentaciji. Otišao sam uzdignute glave. S Nikom Kovačem, svojim bivšim suigračem i trenerom, sreo sam se u Salzburgu, rukovali smo se, pozdravili, nema nikakve zle krvi. Želim mu svu sreću.