VIDEO: IDILA MARINA ČILIĆA U CAVTATU Naš najbolji tenisač za Jutarnji: 'Federer, Nadal ili Đoković? Evo tko je najveći!'

Tsunami koronavirusa, koji je u roku od nekoliko tjedana potopio čitav globalni sport, Marin Čilić doživio je na gotovo groteskan način. One nedjelje nakon što je Hrvatsku u Domu sportova odveo do pobjede nad Indijom, s novim je trenerom Vedranom Martićem sjeo u avion i odletio na Masters u Indian Wells.

Pri slijetanju u Los Angeles, međutim, dočekala ih je vijest da je turnir otkazan. Čilić i Martić napravili su polukružni okret, vratili se na aerodrom i odletjeli natrag prema Hrvatskoj. U danima koji su uslijedili koronavirus je udario svom silinom, a Marin se sa suprugom Kristinom i sinčićem Baldom sklonio u Cavtat. Tamo u miru i sigurnosti doma obitelji Milković uživa u izolaciji, u teniskom je klubu dobio teren na raspolaganje i iskreno priznaje da mu užurbani ritam ATP Toura uopće ne nedostaje.

- Nije mi moglo doći bolje, kao što kažu - k’o kec na desetku. Voditelj kluba u Cavtatu ostavio je jedan teren samo za mene, dao mi ključ i koristim ga kad god želim. Ovdje je sa mnom zadnja tri tjedna bio Vilim Višak jer isprva nismo znali kad će se Tour nastaviti. Uživam sa svojima i s malenim, mogu pomoći Kristini, a u suprotnom bih stalno putovao, evo sad bismo igrali Monte Carlo - počeo je Marin razgovor koji smo vodili putem Skypea.

Znači, definitivno vam nije dosadno.

- Apsolutno. Nevjerojatan je osjećaj, a to roditelji često znaju spominjati, gledati kako vam dijete promijeni život i unese ogromnu sreću. Tako je i meni, sad svaki dan sa ženom vidim kako maleni Baldo raste, kako se mijenja i to je neprocjenjivo. Sigurno više uživam sad nego kad sam na turnirima.

Koliko puta se probudite tijekom noći?

- Evo sad smo nakon dva i pol mjeseca već ušli u rutinu. Navečer spava od 7 do 10, tu ga Kike nahrani, onda opet spava i budi se u 2 i u pola 5. Dakle, dva buđenja tijekom noći, što je O.K. A meni je, što se toga tiče, stvarno komotno jer uvijek zaspim u sekundi pa mi se Kike smije, kaže da mogu zaspati bilo gdje.

Još jedna 'mala' dragocjenost koju imate je teniski teren, što je mnogim igračima trenutno nedostupno.

- Istina, a meni su trening periodi uvijek bili jako dragi jer volim trenirati i vidjeti napredak u radu. Sad se mogu posvetiti i stvarima za koje inače nemam vremena. Ova tri, tri i pol tjedna treninga s Vilimom bila su fenomenalna, guštali smo bez opterećenja i bez razmišljanja da je za tri ili pet dana turnir pa da moramo nešto na brzinu ili da svaki detalj mora biti savršen. Sad uživam baš svaki dan, a kad vidim napredak, to mi daje dodatni motiv.

Koliko ste često u kontaktu s Martićem?

- Čujemo se svaki dan, čak smo mu i snimali dio treninga da može biti prisutan i iz svojeg doma iz Splita davati savjete. U ponedjeljak će doći pa ćemo nastaviti trenirati. On već ima plan, nema opuštanja, kako on to voli reći, konkurencija ne spava, mora se raditi, ha-ha.

Tenis će se vjerojatno među posljednjim sportovima vratiti u cijelosti, s obzirom na ograničenja vezana uz putovanja.

- Nažalost je tako, zato što je globalan i ima toliko igrača iz raznih zemalja. Pratimo što se događa u Americi, teška je situacija i možemo se samo nadati da će se što prije smiriti. Teško je biti pametan, iako, ako je pandemija došla tako brzo i proširila se u mjesec dana, nadam se da se jednako brzo može i smiriti. Sigurno je da bi veliki napredak bio pronalazak cjepiva, a što se tiče tenisa, najbolji signal za povratak bit će otvaranje svih avionskih linija.

Veliki turniri poput Wimbledona koji je imao policu osiguranja preživjet će krizu, Mastersi također, ali što je s manjim turnirima? Mnogi bi se mogli naći u financijskim problemima, spekulira se da će se neki htjeti i riješiti licence.

- Cijela je ekonomija na svjetskoj razini u velikoj opasnosti. Nitko ne zna kamo će sve krenuti, puno je ljudi ostalo bez posla. I kompanije su u opasnoj situaciji, a to za Tour sigurno ne nudi dobru sliku. Morat će se revidirati situacija, smanjiti prize money, jer se u posljednjih sedam ili osam godina konstantno dizao na svim Grand Slamovima, a i na nekim Mastersima. A na 250-kama su, ako se ne varam, u proteklom desetljeću nagradni fondovi dignuti za 35 posto. Dok se ekonomija ne stabilizira i dok ne stane na noge, oni će trebati pomoć, a nama je najbitnije da kalendar funkcionira kao cjelina. Mali turniri čine sjajnu sliku, draž teniske sezone, što vidimo i kod nas. Umag nam je dragocjen, on je naš biser, a to je do prije nekoliko godina bio i Zagreb. I u ostatku svijeta 250-ke imaju draž, ljudi ih u tim sredinama prate kao najveće turnire. Trebalo bi napraviti plan da Grand Slamovi i Mastersi ubuduće odvajaju dio sredstava za male turnire, Challengere i Futurese, da cijeli Tour može opstati.

Kad spominjete Umag, koji je ove godine trebao biti u specifičnoj situaciji zbog kolizije s Olimpijskim igrama, a sad ga to čeka u sljedećoj, kakvi su vaši planovi, hoćete li se vratiti tamo?

- Iskreno, da, razmišljam o tome, iako mi je ove godine bilo nezgodno jer da je sve išlo prema planu, morao bih s Wimbledona doći na zemlju i bilo bi neizvedivo ići na Olimpijske igre. Ali Umag mi je uvijek u podsvijesti, volim igrati kod kuće, a naši turniri puno znače i mladim igračima. Nadam se i vjerujem da ću još nastupati u Umagu.

S kime se od igrača s Toura čujete ovih dana?

- Iskreno, skoro ni s kime. Dan mi zbog malenog proleti jako brzo, pratimo njegov ritam i sve što treba, on je sad glavni u fokusu. Ali mi igrači imamo WhatsApp grupu, tamo je valjda 90 posto igrača i mnogi šalju poruke što rade, kakva im je situacija, razgovara se oko renkinga i ostalih tema. To pratim dosta površno, više se čujem s našima.

Ovih se dana na TV-u prisjećamo najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Da opet možete proživjeti neki trenutak karijere, bi li to bio US Open 2014. ili nešto drugo?

- Sigurno US Open, iako će mnogi reći da bih trebao proživjeti i Argentinu u Zagrebu, ali s drugačijim završetkom. Iskreno, volio bih drugu priliku i na Wimbledonu 2017., da sam potpuno zdrav u tom finalu, jer svi iz mojeg tima znaju kakva je bila situacija sa žuljevima i stopalom. To mi je bio jedan od težih dana u karijeri.

Ivan Klasnić je nedavno rekao da sad stignemo 50 puta pogledati utakmicu Hrvatske i Turske na Euru 2008. pa će 50. put možda završiti drugačije. Tako i vaš meč s Del Potrom u Zagrebu?

- A ne, bolje ne paliti taj meč, nikako, ha-ha.

U koji se moment karijere nikako ne biste htjeli vratiti? Je li to razdoblje kad ste nepravedno bili suspendirani?

- Nerado se toga prisjećam, ne znam ni koliko je javnost vidjela pravu istinu. Bio je to dosta zamršen proces, inače težak za sve sportaše, a pogotovo za one koji znaju da su nevini. I način na koji se odnose prema vama je… Nemam ružnih riječi u svom vokabularu, ali užasan. Žao mi je što sportaši prolaze kroz takve stvari i što se ljudi u Svjetskoj antidopinškoj organizaciji neljudski odnose prema onima koji su slučajno napravili neki prekršaj, a moj je slučaj bio takav da sam bio potpuno nevin, bez ikakve krivnje. Kod njih je praksa da ste potpuno krivi dok ne dokažete suprotno, što je u pravu inače obrnuto.

Nekoliko godina kasnije izjavili ste da vam se nikad nitko nije ispričao.

- Ma ne volim to ni potezati jer se onda moje ime samo provlači kroz negativne članke i kroz vezu s korištenjem nedopuštenih sredstava, čega u mojem slučaju uopće nije bilo, daleko od toga. A to su organizacije koje si ne smiju dopustiti nešto poput isprike.

Što vam najviše nedostaje od života na Touru?

- Iskreno, zasad ništa jer trenutno uživam doma. Puno tenisača, ako ne i svi, složit će da je najveći užitak teniske igre kad dosegnete savršenu formu i kad imate osjećaj da svaku loptu u svakom trenutku možete poslati na željeno mjesto. To je ono za čim čeznemo svaki dan u sezoni. I čak i među igračima u samom vrhu su rijetki trenuci kad se osjećate nadmoćno, to je možda sedam dana u sezoni. Tako da žudim za tim danima i nadam se da će doći što prije kad se vratimo na Tour.

Razmišljate li ovih tjedana koliko ćete još dugo igrati tenis?

- Lagano je trenirati i igrati kad vam nije tlaka. A ja i sa Slavenom (Hrvojem, kondicijskim trenerom, nap. p.) i Vedranom i Vilimom sve odradim s guštom. Možda nekad dođe razmišljanja da bi sve moglo lakše, ali znam da je to za moje dobro. I igrat ću sve dok budem kompetitivan na vrhunskoj razini. Ne bih se volio naći u situaciji da nisam najbolji sa zdravljem i gdje rezultati ne prate ono što bih ja htio. Dakle, još nekih četiri, pet, šest godina sigurno mogu biti kompetitivan i ostvarivati rezultate.

Vidite li se kao trener?

- Mislim da imam dobre predispozicije iako me članovi ekipe znaju zezati da bih mogao biti prestrog. Želim uvijek napraviti sve najbolje, a perfekcionizam je nekad i vrlina i mana ljudi i sportaša općenito. Imao sam tijekom karijere sjajne trenere i puno sam naučio od njih, a imam i dobro oko za pokazati neke stvari. Tako da vjerujem da ću nakon završetka karijere imati i razdoblje u kojem ću se baviti trenerskim poslom. I u profesionalnom smislu, iako ne bih volio puno putovati, nego bih više uživao u radu s mlađim generacijama.