Goran Ivanišević oca Srđana nazvao je ključnom osobom za svoju igračku karijeru.

- Zbog mene je toliko puta bio na granici srčanog udara. Ne znam tko je od nas dvojice bio sretniji kad sam konačno osvojio Wimbledon. Ono kad sam se popeo do lože gdje je sjedio, kad sam mu vidio lice...

No, nije to razlog zašto Goran tako doživljava Srđana. Mnoge je teške odluke Srđan kao glava obitelji Ivanišević morao donijeti, puno stvari žrtvovati kako bi Goran do kraja razvio svoj teniski talent.

- On je bio involviran u sve, vidio je sva moja ludila, puno razbijenih reketa. Kad sam sa 14 godina završio osnovnu školu, a bio sam jako dobar učenik, bila je dilema hoću li nastaviti sa školovanjem ili se posvetiti tenisu. Jesam ja u tom trenutku puno obećavao, ali ipak mi je bilo samo 14 godina. S druge strane, moj otac je bio profesor na fakultetu, mama je bila fakultetski obrazovana, sestra je išla u tom pravcu, a ja sam trebao napustiti školu. On je morao odlučiti, sjećam se kad mi je rekao da će dati otkaz na poslu i posvetiti se meni, jer sam ja puno talentiraniji u tenisu, nego što će on ikad biti kao profesor.

Samo servis ne diraj

Jednu stvar kod Gorana, Srđan niti jednom treneru nije dopustio mijenjati.

- Svakom treneru bi u startu rekao: svaki mu udarac možeš mijenjati, jedino mu ne smiješ dirati servis. Ne znam kako je on došao do toga, ja sam tada bio tanak, mršav, s reketom jedva dvadeset kila, ali on je vidio što drugi nisu. Od dvanaeste godine do danas, moj servis je uvijek bio isti, nikada ništa nisam mijenjao. Da, otac je bio ključna figura na mom teniskom putu. I majka je, naravno, bila uključena, velika podrška u svemu, ali otac je sa mnom bio svaki dan.

Otac i majka već godinama mirno žive u Komiži. U Newport nisu otputovali, sve će pratiti iz daleka.

- Nisam ja više za takva “tramakavanja”, pa i doktori su mi rekli da takva duga putovanja nisu za mene zbog zdravlja - rekao nam je Srđan u uvodu.

Podsjetili smo ga na priču oko toga tko je više nadaren u onome što radi, sin ili otac.

- Da se razumijemo, ja sam volio svoj posao. Srećom sam nešto znao i o tenisu, igrao sam ga u mladosti. Tako bih gledao Gorana, vidio neke njegove poteze izvan svakog rezona, ali su uvijek prolazili. Jednostavno ne možeš vjerovati što je sve u stanju bio napraviti. Mislim da mogu reći da je to radio na neki svoj, genijalan način. I zato meni nije bilo tako teško donijeti odluku.

Što ne znači da je nakon toga sve bilo glatko i da je Goran imao otvoren put prema svjetskom vrhu. Ne zaboravite, imao je samo četrnaest godina. I puno, previše prepreka na tom putu.

- Bilo je neimaštine, bilo je dugova, vraćanja novca, on je na turnirima spavao svuda, znao je biti gladan... Kasnije, kad je došao rat, naišao je na drugačije probleme. Zbog svoga stava oko rata, zbog one trake oko glave. Prijetnje sa svih strana, menadžer Ion Tiriac znao ga je noću prebacivati iz jednog hotela u drugi zbog sigurnosti. Imao je i tjelohranitelja, a u Australiji je morao naučiti pucati iz pištolja, vodili su ga na streljanu. Tamo je stvarno bilo grozno, a on je svemu tome prkosio i na kraju osvojio turnir u Adelaideu. Mislim da su te stalne prepreke kod njega stvorile još veću snagu. Dok nisam dao otkaz, išao bih povremeno s njim na turnire. Kasnije ga je prigrlio Bob Brett, bio mu je kao drugi otac, sve je ispalo dobro.

Jakov Prkić

Nitko mu nije vjerovao

Goran je u srijedu sa suprugom Nives odletio u Newport. Čitav je program sastavljen za one koji će biti primljeni u Hall of Fame.

- Znam da njega to strašno veseli, jako je ponosan što će postati dio Hall of Famea. Kad je osvojio Wimbledon, bio je jako sretan, ispunio mu se san. Sada je opet sretan, ali na drugi način. Od subote će biti među teniskim velikanima, u neke je gledao kao u bogove dok je bio dijete, protiv dosta njih je igrao, McEnroe, koji će ga uvesti u Hall of Fame, bio mu je idol. Ima tu već i dosta njih iz njegove generacije.

Karijera za pamćenje, definitivno, no da se nije dogodio taj čudesan Wimbledon 2001. godine, bio bi uskraćen za Hall of Fame. Ovako je izabran u drugom pokušaju.

- Jasno je da bez toga Wimbledona ne bi bilo ništa. Svega se u tom Wimbledonu odigralo, ne znam ja čitavu povijest, ali teško da će se ikad više namjestiti toliko stvari kao u Goranovom slučaju. Znam da je bio točno stoti tenisač koji je osvojio Wimbledon, prvi u 21. stoljeću, zadnji koji je to napravio u ponedjeljak, prvi s pozivnicom, polufinale u trajanju od tri dana, pa tih 213 asova za jedan turnir. Mislim da nitko nije toliko asova zabio na jednom turniru i to s onakvom rukom, bilo je dana kad s njom nije mogao žlicu podignuti i jesti. Kažem, možda ja ne znam sve detalje, ali ne vjerujem da se nekome drugome ovako sve na hrpu skupilo. Iznad svega toga, ajde ti dobij, osvoji turnir kad si loš. Njega su se svi odrekli, pa i tijekom turnira mu je malo tko vjerovao.

Lako za četiri, daj jedan

Srđan je te 2001. godine već bio srčani bolesnik i liječnici su mu savjetovali da ne ide u Wimbledon, da se makne od stresa, ali on je zanemario savjete i stavio se na raspolaganje sinu. Bio je tamo za njega, kao i uvijek tijekom karijere. Prije svakoga meča stavljao bi nitroglicerin pod jezik...

- Ja sam bio kao u nekom bunilu, pogotovo pred kraj turnira. Imao sam osjećaj kao da je nad Wimbledonom magla, a ja gledam kroz nju. Puno se stvari i ne sjećam. Istina je da sam bio na granici onoga što je dobro za moje zdravlje, tako je bilo Goranu s tom rukom. On je na kraju pokazao da se sve na svijetu može napraviti, ako vjeruješ u to što radiš. Valjda je to tako moralo biti, morao je proći najtežom stazom. On se u finalu 1992. godine protiv Agassija morao prošetati do titule. Agassi je za njega u tom trenutku bio mačji kašalj na takvom terenu, takvoj travi, ali nije se dogodilo.

Možda bi se u tom slučaju ispunila ona čuvena prognoza Iona Tiriaca izrečena dvije godine ranije kad je 18-godišnji Ivanišević u svom prvom polufinalu imao 1:0 u setovima i servis vodstvo od 2:0 protiv Borisa Beckera.

- Goran će Wimbledon osvojiti pet puta zaredom - rekao je Rumunj.

Oprezni Srđan mu je replicirao sa:

- Neka on osvoji jedan, lako ćemo za ostala četiri.

Taj jedan jedini došao je kad se više malo tko nadao, došao je na People’s Monday. Ljudi su bili oduševljeni. Ne samo oni na centralnom terenu All England Cluba u nezapamćenoj atmosferi, nego ljudi širom svijeta.

- Gorana su ljudi voljeli i prepoznavali po tom jedinstvenom karakteru, poštenju, stavu „što na umu, to na drumu“. Govorio je neke stvari, makar je znao da će ga to koštati, naplaćao se i kazni, ali je uvijek bio i ostao svoj. Drukčije nije ni mogao, takav se rodio. Da je htio na drugi način, ništa ne bi bilo od njega, ne bi izdržao pet minuta s takvim Goranom. Pamte ga po milijun reakcija, po tome što nikada nije bio mumija. Oni su voljeli tu njegovu prirodu, to što si s njega mogao u svakom trenutku pročitati kako se osjeća.

Bit će tako i na primanju u Hall of Fame, neće Goran pobjeći od samoga sebe niti u najsvečanijem trenutku karijere, neće robovati uniformiranosti. Jedva čekamo čuti njegov petominutni govor, kojega već mjesecima priprema i prepravlja. Vjerojatno to i sada čini.