Postoje priče o momčadima koje su u vremenu koje je prošlo nosile etiketu “momčadi snova”. Pogotovo se to odnosilo na košarkašku reprezentaciju SAD-a i seriju momčadi koje su nosile predznak Dream Team, ali nije svaka bila takva.
I u tenisu je bilo takvih pokušaja, a mnogi su se morali boriti da bi izborili taj status, i na papiru i u stvarnosti. Primjerice, Amerikanci koji su igrali jedno finale Davis Cupa u gradu zlatnih rezervi SAD-a, Fort Worthu, a u svojem su sastavu imali četiri tenisača koji su tada ili u nekom trenutku karijere bili broj 1 na svijetu: Petea Samprasa, Andrea Agassija, Jima Couriera i Johna McEnroea. Taj Dream Team osvojio je Davis Cup u sudaru sa Švicarcima, ali nije bilo ni jednostavno ni veličanstveno. Zapravo uspjeli su se nekako provući.
The band is ready to rock #ProudToBeCroat#CroatiaFullOfLife pic.twitter.com/T4mFmfFlOP
— borna coric (@borna_coric) November 22, 2018
I od tog trenutka priča o velikim momčadima koje su rođene da bi bile pobjednici polako su utihnule, sve do novog pokušaja koji se dogodio 2005. a svoju je premijeru imao u Kaliforniji. U Carsonu. Ne znam je li se radilo o paničnom strahu Patricka McEnroea da bi mogao izgubiti duel prvog kola od Hrvatske, pa se i on priključio toj velikoj utrci za Dream Teamom.
Čudesni obrat protiv braće Bryan
Nakon nekoliko godina vratio je u momčad Agassija i to je bila momčad koja je garantirala velike stvari. Oni su bili toliko veliki da na plakatu u Carsonu nije bilo imena njihovih protivnika, već je samo dominirala riječ USA. Reprezentacija koju su predvodili Andy Roddick, Andre Agassi, ali i ono što je bilo najvažnije - najbolji par svijeta, braća Bryan, koji su tada na nevjerojatan način dominirali svijetom tenisa i teško je bilo pomisliti da bi neku relativno važnu utakmicu, a dvoboj parova u Carsonu bio je više od toga, mogli izgubiti.
I kada se slegla prašina, znate kako je sve završilo? Upravo je u nedjelju, posljednjeg dana dvoboja, kada je Ivan Ljubičić donio pobjedonosni bod u dvoboju s Roddickom, Andre Agassi došao među prvima u svlačionicu hrvatske reprezentacije i predvodio čestitare, među kojima je zapaženu ulogu imao i američki izbornik.
Prvog je dana Ljubičić pobijedio Agassija i sve okončao trijumfom nad Roddickom u nedjelju, da bi u subotu u jednoj od najvećih utakmica hrvatske reprezentacije Ivan Ljubičić i Mario Ančić načinili čudesan obrat i pobijedili braću Boba i Mikea u dvoboju u kojem su izgubili prvi set, a Amerikanci su u drugom vodili sa 4:2. Nije im bilo dovoljno.
Tako je tenis napisao još jednu neobičnu i veliku priču za sve one koji su znali vjerovati u sebe i svoje mogućnosti, baš kao što su Hrvati vjerovali i nikakav Dream Team to nije mogao promijeniti, a ni povratak Andrea Agassija među zvijezde.
To je priča koja se godinama vrtjela, barem kada je hrvatski tenis u pitanju. Bio je to početak jedne, netko će nazvati, rapsodije, ali svakako utakmica koja se morala dogoditi da bi se dogodilo nešto veliko. I zato se vrlo često toga sjetim, zapravo svaki put kada bismo se pripremali za neku povijesnu utakmicu, a povijesnih utakmica je u nas, bez obzira na sport bilo milijun. Hrvatska je morala negdje dobiti jednu veliku utakmicu da bi se sve na neki način pretvorilo u borbu za zlatnu tenisku krunu u koju mnogi tada nisu vjerovali, ali neki poput onih koji su znali bolje i više, poput Gorana Ivaniševića, jesu. I upravo se to dogodilo u Carsonu, ta pobjeda nad Amerikancima otvorila nam je put koji se igrom sretnih okolnosti pretvorio u konačni trijumf u finalu nad Slovačkom u Bratislavi.
Hrbatyjeva istina
Prethodno smo morali pobijedi Rumunjsku, pa Rusiju, da bi u neočekivanom, ali veličanstvenom vikendu u Bratislavi otišli do kraja i uzeli sve. Uzeli Davis Cup koji je tog trenutka bio samo naš i više nam to nitko nije mogao oduzeti, jer kad jednom osvojiš nešto veliko onda to ostaje za sva vremena.
I zato su mi donekle čudne rasprave o povijesnim utakmicama, a jedna od takvih je i finale s Francuskom u Lilleu. Istina, ovog će se vikenda posljednji put igrati za veliki trofej u ovom formatu, ali će u mislima onih koji su sudjelovali i osvajali ovaj veliki pehar uvijek ostati ta priča o danima kada se rađala povijest.
Bili smo svjedoci takvih priča i prije dvije godine kada smo u finalu ugostili Argentinu, ali tada nismo uspjeli. Uvijek se sjetim najboljeg slovačkog tenisača Dominica Hrbatyja koji je poraz od Hrvata u finalu u Bratislavi prihvatio kao poraz istine u sportu u kojoj ima onih koji pobjeđuju i onih koji gube.
- Znate, ja sam takav čovjek. Za mene je i drugo mjesto veličanstveni uspjeh.
Važnije od svega je ostati uspravan
Tako je govorio Hrbaty u trenutku možda i najbolnijeg momčadskog poraza, ali je ostao uspravan, ostao na nogama. Baš kao što su i naši tenisači ostali na nogama kad nam je tlo izmicalo pod nogama i kad su nam Argentinci u Zagrebu uzeli Davis Cup i tako ostvarili svoj dio velikog sna.
Bilo je teško, ali trebalo je snage nastaviti stazom koja je naše tenisače dovela do jedne od najvećih Davis Cup momčadi. I sada kada nam se opet pružila prilika, kada su nam se otvorila vrata velike sreće u Lilleu, tamo gdje je i švicarski Dream Team Rogera Federera i Stana Wawrinke osvojio prvi i jedini Davisov pehar, ne trebamo se baviti pitanjima o sudbonosnim utakmicama. Po svemu će ovo biti veliki dvoboj, ali nikako sudbonosan.
Sudbina je već odredila istinu o hrvatskom tenisu i tu se više ništa ne može promijeniti. Ostaje samo priča i nada da će Hrvatska doći do svoje sretne luke i načiniti još jedan veliki korak u svijetu tenisa i sporta. Ali, ako se to i ne bi dogodilo, treba ostati uspravan, onako kako su generacije naših tenisača to radile godinama, i dobile zasluženu nagradu za sve što su, između ostalog, i oni dali tenisu. A tenis ih je jednom nagradio do kraja.
Lille je nova prilika, nova želja i nova nada jedne velike generacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....