Petnaest je godina već prošlo, a kao da je jučer bilo kad se Hrvatska smjestila u malu, posebnu galeriju veličanstvenih prvaka. Kao tek 11. zemlja osvajačica najstarijeg momčadskog svjetskog sportskog natjecanja, Davis Cupa utemeljenog 1900. godine. I ne samo to, Hrvatska je i dalje najmanja država kojoj je to uspjelo i prva je koja je taj podvig izvela kao nepostavljena u ždrijebu.
Taj je šampionski put, inače, počeo junački, rušenjem američkog Dream Teama (Andre Agassi, Andy Roddick, Bob i Mike Bryan) u Carsonu, predgrađu Los Angelesa, što je bio prvi poraz za SAD, najtrofejnije Davis Cup nacije, na svom terenu u 1. kolu.

Dugogodišnji san

Toga 4. prosinca 2005. godine u dvorani Sibamac Arena u Bratislavi, u kojoj je gotovo pola navijača imalo hrvatska obilježja, Mario Ančić je kod rezultata 2-2 svladao Michala Mertinaka sa 3:0 u setovima za beskrajnu sreću i eksploziju radosti. Kako u Bratislavi, tako i širom Hrvatske.
- Prva asocijacija? Svjetski prvaci, eto, to smo postali i to mi je prošlo kroz glavu kad sam realizirao meč-loptu - prisjetio se Splićanin trenutka kad je ispustio reket, a na njega se sručila cijela naša klupa predvođena dotadašnjim neprikosnovenim herojem, Ivanom Ljubičićem.

- Osjetio sam ponos, radost, sreću... Praktički sam sanjao o tome cijeli svoj život, a nije da sam imao puno godina, tek 21 u Bratislavi. Sa 12 godina sam skupljao loptice na Davis Cup meču Hrvatska - Australija na Firulama, sa 15 sam debitirao za reprezentaciju 1999. u Zagrebu protiv Portugala, sa 16 sam već igrao u paru s Goranom Ivaniševićem na Olimpijskim igrama u Sydneyu... Da ne kažem da mi je i stariji brat Ivo bio reprezentativac, da je to kasnije u Fed Cupu bila i sestra Sanja. Meni je taj Davis Cup wuvijek bio bitan, a kako sam kao tenisač počeo putovati svijetom i kad sam spoznao koliko se cijeni i poštuje Davis Cup pobjednike, to je bilo još više učvršćeno.

Slovaci su gazili

Posebnost trijumfa ove reprezentacije kojom je kao izbornik kormilario mudri Nikola Pilić bila je u tome da se ona oslanjala na samo dva igrača, Ljubičića i Ančića. Jedino je valjalo moliti se za njihovo zdravlje kroz cijelu godinu, od ožujka, preko srpnja i rujna, do prosinca.
- Bez obzira što je Ivan stariji od mene pet godina, nekako se poklopilo da smo zajedno rasli, napredovali korak po korak, a kao ključan detalj izdvojio bih osvajanje brončane medalje na Olimpijskim igrama u Ateni. S tom medaljom, s tih 16:14 u petom setu protiv Leandera Paesa i Mahesha Bhupathija u borbi za 3. mjesto, mi smo dobili na samopouzdanju. Kao da je to bio katalizator za sve ono što će doći, kako u našoj pojedinačnoj karijeri, tako i za reprezentaciju. Postali smo svjesni da možemo. Uostalom, dugo smo bili nepobjedivi kao par u Davis Cupu, ne znam točno koliko smo mečeva dobili, većina je bila kod rezultata 1-1, tako i u toj godini.

Goran Ivanišević je jednom rekao, vjerujući u vas, da vam treba samo jedna velika pobjeda u gostima za osvajanje Davis Cupa. Ta pobjeda, ispostavilo se, bila je nad Amerikancima.
- Bio je to ogroman vjetar u leđima, tada se i među nama igračima počelo pričati kako bismo mogli otići do kraja. Znali smo da ćemo u četvrtfinalu i polufinalu biti domaćini, htjeli smo to iskoristiti. Stvorila se baš dobra klima i atmosfera u reprezentaciji, Rumunjsku i Rusiju smo sredili u Splitu, navijači su bili fantastični, nosili nas u svim kritičnim trenucima, a bilo ih je dosta.
S druge strane je Slovačka gazila sve pred sobom. Još jedna “mala” reprezentacija: Dominik Hrbaty, Karol Beck, Michal Mertinak, Karol Kučera i izbornik Miloslav Mečir. U Bratislavi su redom padali branitelj naslova Španjolska (Feliciano Lopez i Fernando Verdasco, Rafael Nadal samo u paru), Nizozemska i Argentina (David Nalbandian, Guillermo Coria, Mariano Puerta). Tri pobjede sa 4:1, morali su se i oni osjećati moćno uoči finala. Dok nisu ostali bez Becka, bez objašnjenja s njihove strane, a hrvatskim je novinarima dan uoči ždrijeba tajnu otkrio jedan češki novinar. Nakon polufinala protiv Argentine Beck je bio pozitivan na marihuanu. Mečir ga nije smio postaviti, morao je ići s veteranom Kučerom, koji je te godine igrao svoje posljednje mečeve, daleko od nekadašnje Top Ten reputacije.

Hrvatska je imala fenomenalnog Ljubičića, koji je do tada upisao devet pobjeda u Davis Cupu i u Bratislavu došao na vrhuncu sposobnosti. Te je jeseni, nakon polufinala protiv Rusije, osvojio Metz i Beč, bio finalist Masters 1000 turnira u Madridu (poraz od Nadala u pet setova) i Pariza (poraz od Berdycha u pet setova), te kao sudionik ATP Finalsa u Šangaju. Ljubičić je bio u prilici kao jedini u povijesti završiti Davis Cup kampanju sa svih 12 pobjeda. Ančić do tada nije dobio niti jedan od tri “živa” singla igrajući protiv najboljih suparničkih igrača (Roddick, Pavel, Davidenko).

- Nisam zbog toga osjećao pritisak, tako se namjestilo. Od Pavela sam izgubio u pet setova, od Roddicka i Davidenka u četiri. Bitno je da smo mi dobivali parove i da smo u treći dan ulazili sa 2-1. Kao naš prvi igrač Ivan je imao priliku riješiti pitanje pobjednika i to je svaki put napravio, tako da ja nisam ni morao igrati. Kažem, nije me to mučilo, jedini cilj je bio otići do kraja.

Prerano morao otići

Ančićeva karijera je nesretnim spletom okolnosti završena puno prije nego je trebala. Sa 22 godine je bio sedmi tenisač svijeta i tada ga je “napala” mononukleoza, najteži oblik, vraćala mu se u intervalima sljedećih godina. Na to se nadovezala teža ozljeda leđa pa je - iako se uspješno vraćao u nekoliko navrata - agoniju prekinuo odlukom da je gotovo sa samo 26 godina.
- Prerano sam morao otići iz tenisa. Što se Davis Cupa tiče, mogli smo dominirati, osvojiti još nekoliko puta. Kad smo branili naslov, ja nisam mogao igrati u četvrtfinalu protiv Argentine u Zagrebu, a samo mjesec dana kasnije smo Ivan, Karlović i ja osvojili Svjetski kup nacija u Düsseldorfu. Iza nas je već stasao Marin Čilić, dolazio je i Ivan Dodig. Da, bili smo posloženi da bismo vladali.