Za sve bitno u sportu moraš uložiti i puno rada i vremena i ljubavi prema tome što radiš, ali na putu prema cilju uvijek je potrebna barem mrvica sreće. Ili barem da te zaobiđe nesreća. Blizanke Ivana i Josipa Jurković na Svjetskom veslačkom prvenstvu u Beogradu nisu imale sreće, a nisu se uspjele ni izmaknuti nesreći. Zaraza koja je vladala tijekom SP-a izbacila ih je iz natjecanja koje je ove godine imalo dvostruko značenje jer se na njemu borilo i za olimpijski nastup u Parizu.

Sestre nisu ni imale priliku pokazati koliko vrijede jer je već u kvalifikacijama bolesna veslala Ivana, a isti dan je bolest napala i Josipu i dalji nastup nije imao smisla.

- Sve što želim je maknuti se od svega jer ne mogu vjerovati na koji način nam je izmaknula kvota - u jednoj je rečenici Josipa Jurković sredinom prošlog tjedna u Beogradu sažela kako su se osjećale blizanke.

Valjda je tako moralo biti

Svjetsko prvenstvo je tek ulazilo u najnapetiji dio, a njih dvije su bile samo gledateljice.

- Valjda je tako moralo biti, mi smo te koje uvijek idu težim putem u bilo čemu, a ovo nas samo dodatno motivira, razbudilo je još više onaj naš dalmatinski dišpet da dođemo u taj Luzern na završne kvalifikacije i pokažemo što doista možemo.

© DETLEV SEYB/MYROWINGPHOTO.C

One nisu zeznule na stazi, one nisu ni došle u priliku pokazati što su to radile svih proteklih mjeseci i koliko su spremne i to ih je najviše boljelo...

- Najgore je kad završite natjecanje bez ispaljenog metka.

Bilo ih je dovoljno pogledati i vidjeti koliko im je teško, ali odmah su se okrenule onome što je ispred njih i to je bilo dobro čuti.

- Postoji puno gorih stvari u životu nego što je ovo što se nama dogodilo. Nismo mogle utjecati na to i sad se moramo dignuti i ići dalje. Jedna drugoj sad moramo biti najveća podrška, zajedno s trenerom, jer ako ćemo se sad ponašati u stilu “jao si ga nama”, to nam neće ništa donijeti. I do sada smo sve shvaćale i radile sa 100 posto ozbiljnosti, ali sad idemo i na 110 posto i kako puklo da puklo, nemamo što izgubiti - dodala je Ivana.

Iz Beograda su došle na svoju Korčulu...

- Moramo napuniti baterije na 100 posto i od 1. listopada krećemo maksimalno. Ne možemo gubiti vrijeme jer dok se mi odmaramo, netko drugi radi, a ovo sad je na sve ili ništa - dodala je Josipa.

U međuvremenu je Svjetsko prvenstvo završeno, podijeljene su medalje i većina kvota za Pariz ima svoje vlasnike. Je li išta lakše sad kad je prošlo neko vrijeme od tog nesretnog Beograda?

- Iskreno, nije - priznaje Ivana Jurković i nastavlja:

- Doslovno nije prošao dan da nismo dušu isplakale, ali moramo ići dalje. Pričat ćemo s trenerom kad se vratimo u Zagreb, proanalizirati sve, napraviti plan što možemo bolje. Već smo počele laganije raditi, znači malo trčanja, teretane... ali od idućeg mjeseca nam baš kreću udarne pripreme za sljedeću godinu, odnosno za taj svibanj.

Najteže im je bilo izdržati prošlu subotu, dan kad su u Beogradu održana A i B finala u dvojcima ‘bez’ i podijeljeno 11 olimpijskih kvota u njihovoj disciplini.

- Kad smo vidjele koje su posade prošle, pogotovo što se tiče Litvanki, Čehinja i Britanki, jer te Čehinje i Britanke smo mi na Europskom prvenstvu tukle za više od 10 sekundi, bilo nam je posebno teško. Znale smo da imamo kartu za Olimpijske igre u rukama, samo moramo doći pokazati što možemo, a baš to zbog bolesti nismo uspjele.

I sad su ostala još samo dva mjesta, a proći kroz Luzern na Igre je puno teže nego proći kroz Svjetsko prvenstvo.

- Svjesne smo toga. Recimo, računamo da će Dankinje imati jaku posadu, a što će izroditi još neka od nacija koje nemaju kvotu u ovoj disciplini, ne znamo. Ali ovaj put Josipa i ja idemo napraviti sve da mi budemo tako dobre da sve iznenadimo koliko smo brze i dobre, a ne da svaki put moramo gledati druge ili ciljati neko drugo mjesto. Ne, sad u Luzernu ćemo ciljati prvo mjesto i da budemo ispred svih, daleko ispred svih.

Dva ključna uvjeta

Odnosno...

- Uvijek do sada smo razmišljale “ma joj, ove su starije, iskusnije, imamo mi vremena pa mlade smo, pa ovako, onako”, ali mislim da jednostavno moraš biti malo bahat, sportski bahat. Imati respekta prema drugima, ali reći “ne, ne idem na drugo mjesto, idem na prvo, idem biti najbolja”. Dosta mi je više onoga “samim time što ste tu, to je već veliki uspjeh”. Jest, uspjeh je, ali idem biti najbolja. Ne treniram da budem ni druga ni treća, nego da budem prva - odlučna je Ivana.

One nisu iz one priče “ajmo vidjeti, možda se nešto izrodi iz toga, a ako ne - nikome ništa”. One su bile svjetske juniorske prvakinje u četvercu, nakon toga su završile mlađeseniorski staž svjetskim zlatom u dvojcu ‘bez’, već su lani veslale u A finalu Svjetskog seniorskog prvenstva, tri godine za redom su bile u A finalu Europskog prvenstva, ove se godine do završnice finala borile za europsku broncu... Činjenica je da konkurencija na ovom SP bila puno jača nego na prošlom, ali je isto tako činjenica da su one po svemu bile realne kandidatkinje za prvih 11 mjesta koja su bila vrijedan olimpijske kvote.

Proći na Olimpijske igre kroz Luzern je iznimno teško, ali je daleko od “nemoguće misije”. Uz dva uvjeta. Prvi je da one daju sve od sebe da budu maksimalno spremne, a drugi da im se omogući apsolutno sve da dođu u Luzern maksimalno spremne. I tu je svaka sitnica bitna, od liječničke i psihološke skrbi, preko prehrane do opreme, priprema... Odnosno sve ono što je potrebno da biste osjećali potpunu podršku i potpuni mir. Onaj mir kad znate da je vaše samo da trenirate, a sve logističke stvari, od velikih do najsitnijih, bit će posložene i riješene - odmah.