Plivači zatečeni dočekom u zračnoj luci: Hrvatska slavi tri medalje i mogući početak nove ere

Medalje, sve plivačke medalje uz Poljske su stigle u Hrvatsku. Istina, onaj najtrofejniji naš medaljaš, Jere Hribar je u trenutku ateriranja naše reprezentacije u Zagreb, bio po nekom proračunu nadomak SAD-a, ako ne već i sletio ondje, ali ipak... sve su baš medalje, pa tako i Hribarove tri doma.

Doista nesvakidašnji trenutak. Medijski doček plivačica i plivača u zračnoj luci, na povratku s nekog velikog natjecanja. Ne sjećamo se kada se nešto takvo zadnji put dogodilo. No, i naši plivači ne da se ne sjećaju, nego doslovno niti ne znaju kako to izgleda, kako se ponašati.

"Zašto su tu neki novinari, mikrofoni? Čak su i TV kamere došle? Tri čak? Za koga, za nas?" - mora da su se to u sebi pitali ili glasno razmišljali u našoj plivačkoj reprezentaciji. Ovaj je novinar dočekivao mnoge sportaše. Od nogometaša, rukometaša, vaterpolista, skijašica i skijaša, rukometašica, stolnotenisača, tenisačica i tenisača, pa i hrvača, judašica i judaša, atletičarki, karatista i karatistica, a tek taekwondo reprezentacije... Svima njima su dočeci, pljesak pri dolasku, cvijeće, pokloni, čestitke, pa tako i novinari, poznata situacija. No, plivačkoj vrsti baš i ne. Shvatljivo, razumljivo. Dugo je trajala "suša" ne samo medalja, već i nekih malo "jačih" rezultata. Stoga je bilo shvatljivo kako im je po dolasku sve bilo ne samo čudno, nego imamo osjećaj da su jedva čekali "šmugnuti" dalje. Morali smo malo moliti da se izvade medalje iz torbi, da ih se vidi, uslika. Trenera smo zamolili da okupi repku radi zajedničkog boljeg kadra. Dobro medijima, ali bit će to i njima lijepa uspomena. Posebno za koju godinu. Tim prije što se nekako nadamo, slutimo da je ovo EP u Lublinu i tri kolajne ondje osvojene, možda neki nukleus novog početka, uzleta. Želimo vjerovati u to, a držim kako imamo i dosta temelja takvom razmišljanju.

Nikola Miljenić sa broncom štafete 4x50 slobodno

DAMIR KRAJAČ/CROPIX

Jedan se čovjek među samim plivačima ipak nameće kao svojevrsni vođa. Vidljivo iz ponašanja lagano u zagrebačkoj zračnoj luci, a kako smo doznali tako je bilo i u Poljskoj. Nikola Miljenić. S 27 godina najiskusniji je u ovom društvu. On je član brončane štafete 4x50 slobodno. O njoj je malo pričao.

- U kvalifikacijama, neposredno nakon objave rezultata, kad sam vidio prvo mjesto u kvalifikacijama, odmah sam se sjetio nekih svojih nastupa za reprezentaciju. U prijašnjim godinama. Štafete su nam bile prije Poljske, na velikim natjecanjima, dvaput druge u kvalifikacijama, da bi navečer bili četvrti - prisjetio se sad Miljenić.

- Tako su sad dečki odmah počeli slaviti. Ja sam im rekao - "OK, super je, dobro, ali smirite se. Super je euforija, odlični smo, ali idemo to probati ponoviti navečer, u finalu. Idemo probati biti još bolji". Mislim da nam je to tada svima "kliknulo". Ja sam odjavio svoje rasplivavanje koje sam imao za 50 leptir jer sam shvatio da je ta štafeta ono na što se treba fokusirati. Štafeta je bitnija. Onda smo došli u finale, na bazen, donekle čak i relaksirani - odvrtio je film brončane štafete Nikola Miljenić. Ujedno i otkrio ono još nešto, dodatno, što je nedostajalo prijašnjim reprezentacijama.

Nedostajao je netko tko će sve to usmjeriti, kanalizirati, ukazati, smiriti. Hrvatsko plivanje danas ima, kada je o štafetama riječ - brzinu, silnu mladost, ali i nužno potrebno iskustvo barem jednog pojedinca. Polako sve kao da sjeda na svoje mjesto.

A plivačka repka... I ona je brzo sjela na svoje mjesto u automobile, kombije. Već su ih čekali prijami u Ministarstvu turizma i sporta, pa u HOO-u, čak i u Gradskom poglavarstvu Zagreba. Polako se privikavaju na ove za njih nove okolnosti.