Novo poglavlje sportskog rivalstva hrvatske i srpske vaterpolske reprezentacije moglo bi se ispisati upravo u Beogradu, na Europskom prvenstvu 2026.
U razgovoru za Sportal hrvatski izbornik Ivica Tucak otvoreno je govorio o Srbiji kao o najvećem rivalu, finalu iz Pariza te odnosu s Dejanom Savićem, s kojim ga povezuje dugogodišnje međusobno poštovanje i puno više od samog sporta.
Spomenuli ste mentalnu snagu, pa vas moram pitati i o finalu Olimpijskih igara u Parizu. Hrvatska je u utakmicu protiv Srbije ušla kao favorit – je li upravo taj mentalni aspekt bio ono što je tada nedostajalo?
- Ne znam zašto je Hrvatska po nekima bila favorit. Da biste bili favorit protiv reprezentacije koja ima Dušana Mandića, po meni najboljeg igrača na svijetu, koja ima Nikolu Jakšića, Miloša Ćuka… i stat ću samo na toj trojici, koji su doista svjetska klasa. Mandić je, prema mom osobnom mišljenju, već dugi niz godina najbolji igrač na svijetu. Tko je favorit protiv takve Srbije, ja to ne znam. Mediji su to tako proglasili, možda na temelju igara tijekom turnira u kojem je Srbija oscilirala od vrlo slabih do odličnih izdanja. No u toj utakmici su zasluženo pobijedili, bili su bolja momčad.
Jeste li u toj utakmici psihološki izgorjeli?
- Jesmo, bit ću iskren, počevši od mene samog. Ostvario sam puno u karijeri – dvostruki sam svjetski prvak, europski prvak… Igrao sam dva olimpijska finala i oba sam izgubio. Možda sam i ja prvi izgorio u toj silnoj želji da odemo do kraja. Tako je to u sportu. Možda je bio samo loš dan, ali u sportu moraš znati zbog čega se to dogodilo. Nismo bili pravi, Srbija je bila bolja i, ponavljam, s obzirom na kvalitetu koju ima, ne bih se složio da je itko favorit protiv takve Srbije.
Tucak je potom prokomentirao prijateljski odnos koji ima sa svim protivnicima, pa tako i s Dejanom Savićem, svojim starim rivalom.
- Ja ne mogu drugačije. Dejan Savić za mene nije Srbin, niti sam ja za njega Hrvat, da ne koristim one teže izraze koji se, nažalost, znaju upotrebljavati. On je za mene gospodin sportaš, prijatelj, drug, ljudska gromada – ne samo u fizičkom smislu. Čovjek pun emocija, duha, inteligentan, načitan; s njim možeš proći 1500 tema i u svakoj uživati. Kome je to ružno, neka mu bude, kome je lijepo – hvala Bogu. Sport treba spajati ljude.
Zatim je dodao:
- Mi sportaši smo isto “kodirani” – poštovanje mora postojati. Ne moraš nekoga voljeti, ali ga moraš poštovati. U pobjedi i porazu moraš biti velik. Jučer nam nije bilo lako podnijeti poraz, ali moraš prići kolegi, zagrliti ga i čestitati mu. Svakom protivničkom igraču… zagrliti i svoje. To su trenuci koji te kroz život sigurno ojačaju i daju ti snagu. Za mene je Dejan bio, jest i bit će veliki prijatelj i veliki sportski rival. Danas je izbornik Crne Gore i, naravno, učinit ću sve da ga pobijedim, kao što će i on mene, ali prijatelji ćemo ostati do kraja života.
Za kraj, priželjkujete li duel sa Srbijom u finalu?
- Daj Bože da mi dođemo do finala, pa neka bude i tako. Ne razmišljam ni o Srbiji ni o bilo kome, razmišljam da mi pokušamo prvo ući u borbu za medalje. Pa evo kažem – daj Bože da se to dogodi pa neka pobijedi bolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....