Vaterpolski klub iz Dubrovnika slavi ove godine okruglu, 100. obljetnicu utemeljenja. U tih 100 godina osvojeno je dosad 69 trofeja. Baš je nedjeljni iz Beograda, iz Premier lige, "kanta" zavedena pod rednim brojem 69. Sada jure prema jubilarnom 70. i....

Ma ne, nećemo tako o Jugu. Najlakše bi istina bilo, pobjedu u finalu, sagu o još jednom uspjehu prikazivati kroz brojke. Predvidljivo bi bilo kroz puku statistiku ili opis odigrane utakmice, orisati novi trofej. Vrlo površno, "tanko" bi bilo pokušati opčiniti čitateljima nizom rekorda koji stoje iza ovog kluba, bivših i sadašnjih igrača, trenera. Daleko od toga da tu nema zanimljivog "materijala". Nećemo ga ni zatajiti. Evo ga, prilažemo djelić toga u okvirima sa strane, ispod, kako želite. Ovisno od toga kao i čitate. Ma koliko su jasno brojevi (trofeja, golova...) u sportu mjerilo uspjeha, ipak nisu i vrhunaravni kriterij vrednovanja. Ponajmanje pak ne mogu pojasniti svojevrsni misterij kako i zašto jedan klub toliko dugo traje i opstaje i slavi i napreduje, svim problemima unatoč. Kojih na ovim prostorima nije nikada nažalost manjkalo. Na probleme mislimo. U ovom nas trenutku to zanima više. Ne kako su dali gol s igračem više, nego koja je pozadina, formula uspjeha ovog kluba generalno.

Slavlje jugaša u Beogradu

PEDJA MILOSAVLJEVIC Cropix

Posljednjih 20-ak godina stalno slušamo priču, rečenice od mnogih ljudi koji se razumiju u ovaj sport. Bilo da su ga igrali ili su treneri, sadašnji vaterpolisti ili sportski direktori i tajnici ili tek "obični" navijači. Vele oni - "Jug ima pobjednički mentalitet", "Jug zna igrati finala"... Moram priznati da mi je trebalo podosta vremena za "složiti", prihvatiti te riječi jer... Što, zar drugi nemaju pobjednički mentalitet ili ne žele pobijediti? Zar postoji škola kako se igraju finala? U konačnici taj klub, dubrovački Jug nije najstariji, nije čak u svijetu vaterpola niti najtrofejniji. Ujedno, nije baš stalno, svih tih 100 ljeta Jug bio niti na vrhu. Pamte u Gradu i neke "olovne godine". Da godine, desetljeća. Od 1950 do 1980. recimo niti jedan trofej! Ne samo to, od 1964. do 1966. su bili u Drugoj ligi! Tri desetljeća "propuha". Ha, pa nisu daleko ni ‘90-te, sa samo dva hrvatska Kupa. Pa ipak, i u tom razdoblju, živio je i odrastao klub u jednoj specifičnoj vaterpolskoj sredini. Dubrovčani silno vole Juga, ali znaju biti i silno "zafrknuti". Nije samo što poznaju ovaj sport, već laserski precizno prepoznaju foliranta od igrača i maestra s loptom; trenera sa "žicom" ili onog koji ništa "ne konta". Treba u toj sredini rasti, preživjeti i uspjeti. Upravo se tu, u tom nekom "miksu" stvara ne mentalitet pobjednika nego... genetski kod pobjednika! Ako je genetski kod, onda to znači...

- Da, to se ne uči. S tim se rađa, ali se to onda kasnije usavršava, njeguje, stvara - nekoliko sati nakon beogradskog trijumfa, u kasne ure nedjeljne, bliže ponoći nego "pristojnom vremenu", razgovarali smo s Vjekoslavom Kobešćakom.

- Prvenstveno tu postoje ciljevi našeg kluba da se radi s mladima, da se mladima daje šanse. Tako će biti i sljedeće sezone, kao što je bilo lani, kao što je sada. Nije to lagan proces jer trebate imati kvalitetne trenere, što Jug ima. Treba postojati i jedna tradicija u gradu, što je najteže i što imamo. Sto godina tradicije, sto godina uspjeha, a pogotovo zadnjih 20-ak godina ogromnih uspjeha. Plus velika želja ljudi koji vode i prate klub. To je višeslojni proces i zato je to tako.

Zvuči jednostavno, apsolutno razumljivo, ali nije baš da je lako izvedivo.

- S druge strane, poznajući ciljeve kluba, trenerima je dana sloboda davanja povjerenja mladim igračima. To se pokazalo u ova dva dana u Beogradu. Ja neću reći da su mladi igrači bili najbolji, ali definitivno mi ne bi postigli ovaj uspjeh da mladi igrači nisu dali svoj obol. I protiv Novog Beograda i protiv Jadrana. Kad je tako onda imate širinu u momčadi, onda možete igrati i protiv najbolji - veli Kobešćak.

Mi bi se tu nadovezali i napisali - da, onda možete doći u "grotlo" super-bogatog Novog Beograda, doslovno vaterpolskog "dream-teama" punog olimpijskih pobjednika i svjetskih prvaka i izbaciti ih iz kolosijeka. za lagani šok i nevjericu svih upućenih. Trener ne spominje koji su to mladi igrači, ali i površnom pratitelju su morala "zapesti" za oko klinci poput Ivana Vukojevića (21) koji u zadnjoj minuti, iz kuta drsko-hrabro trese mrežu prvaka Srbije za 11:11 ili u finalu jednog dvostrukog strijelca Tonija Mozare (19), pa ljevaka Hrvoja Zvona (20) s jednim golom.

PEDJA MILOSAVLJEVIC Cropix

Netko će reći da je ovakvo što lakše postići u manjem gradu poput Dubrovnika koji ima vaterpolo i... bez uvrede judu, košarci i pingiću, ništa drugo.

- Nema to veze s velikim ili malim gradom. Nisu nigdje djeca predodređena za uspjeh ili neuspjeh. Svašta sam čuo na tu temu, "ovdje su djeca ovakva, ovdje onakva". Naravno da postoji uvijek faktor genetike jer su neki narodi veći, viši od ostalih, ali ako Hrvatsku gledamo, ovakvo što se može napraviti u svakoj sredini koja je spremna "trpjeti" mlade igrače. Međutim, važan je balans. Mi imamo sedmorku na visokoj razini i uz njih stasavaju ti mladići. Da su samo mladići u bazenu, to ne bi imalo smisla. Jedan Partizan i Jadran Herceg Novi su kontinuirano proizvodili igrače, ali ako nemate starije, iskusnije uz njih, onda ti mladi igrači nikada neće dostići vrijednosti, mogućnosti koje imaju. Kada sam ja igrao, u Mladosti smo krajem ‘80-tih i početkom ‘90-tih imali baš takav idealan omjer mladih i iskusnih, kvalitetnih. To je moglo imati Primorje prije desetak godina ili splitski Jadran koji je imao fantastične generacije mladih. Jadran sada radi pametno. Dakle, nema razvoj veze sa sredinom, veličinom grada.

Zastao je i naglasio nešto što drži osobito važnim.

- Ja ću ponoviti i uvijek ću to govoriti, bolja sredina na svijetu za baviti se vaterpolom od Dubrovnika ne postoji! A najbolji klub je Jug.

Osobno, ne želimo ulaziti u prosudbe tipa dobar-bolji-najbolji. To nije tema. No, ovaj vaterpolski klub iz Dubrovnika ima ono nešto što drugi nemaju, neki samo njemu svojstveni faktor X, pobjeda mu je u genetskom kodu!