Skoro pa točno tri godine nakon svoje posljednje utakmice u igračkoj karijeri, a bilo je to finale SP u Budimpešti (29. srpnja 2017.), Sandro Sukno je i službeno počeo samostalnu trenersku karijeru u prvoj momčadi nekog prvoligaškog kluba. Naime, 28. srpnja 2020. Sukno je potpisom na ugovor s kotorskim Primorcem i službeno dovršio ono o čemu se pričalo od ožujka, a pokrenuto je još u siječnju ove godine.

Tada je naime, na Europskom prvenstvu u Budimpešti, dvije trećine stručnog stožera našeg izbornika bilo obasuto pozivima. Prvi pomoćnik Mile Smodlaka ondje je, na Dunavu, imenovan za trenera splitskog Jadrana. Drugi pomoćnik, Sandro Sukno tamo je “zapeo” za oko, odnosno ondje prvi put ozbiljnije razgovarao s ljudima koji su se pripremali preuzeti jedan veliki klub koji je bio zapeo u probleme, kotorski Primorac.

Igrali bez plaće

Klub koji je svoj vrhunac doživio u Hrvatskoj, u Rijeci 2009. kada je u finalu Final Foura svladao Pro Recco s našim Borisom Pavlovićem na centru, ali i Emilom Nikolićem kao koordinatorom, tada je već financijski bio istrošen, izmožden. Sjećamo se, Primorac je tada u Rijeku došao, a da igrači cijelu godinu nisu dobili niti jedan euro. Odigrali su za svoj gušt, kolosalno, postali prvaci Europe i razišli se, svak na svoju stranu. Klub je ostao “plutati” negdje, daleko na nemirnoj pučini, prepušten na milost i nemilost olujnim vjetrovima i visokim valovima.

Nakon nekog su vremena ostali i bez bazena u svom gradu. Žalosno za velik klub iz predivnog grada i iz još ljepšeg zaljeva kojeg se još naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca. No, onda su se angažirala dvojica Kotorana, bivših igrača, Mlađan Janović i Antonio Petrović. S Gradom Kotorom su preuzeli na sebe brigu oko kluba, te povukli i zanimljiv potez. Doveli svjetsko ime, koji je doduše trenerski početnik, ali ipak je to... Sandro Sukno.
Dakako na početku karijere nitko nije u položaju išta birati, ali kada je Sandro zamišljao kakav bi klub poželio za svoj početak, to bi bio...?
- Ovo je baš optimalna razina. Klub koji ima ozbiljnu tradiciju, povijest, a sada upoznavši te momke nakon dva tjedna treninga jer toliko ja ipak već radim s njima, mislim da je to baš prava sredina. Ima materijala za raditi, a to me najviše zanimalo - jučer će Sukno kojeg smo “uhvatili” na trenutak u Cavtatu, negdje između dva treninga novog mu, zapravo prvog kluba u trenerskom pogledu.
- Imaš u što ulagati energiju, želju i entuzijazam prema sportu i vaterpolu. Sve ostalo je bio manje bitno. Još mi ispalo eto i da sam blizu kuće, tako da kad imam slobodno mogu doći doma. Stoji i otvorena opcija da mogu i dalje raditi u stožeru naše reprezentacije.
To je bilo sljedeće pitanje. Bojali smo se možda neke klauzule u ugovoru da vas Primorac ne uzme samo za sebe, posebno jer je ipak strani klub?
- Ne, ni govora. Predsjednik Mlađan Janović prvo što mi je rekao da mu ne pada na pamet zaustavljati me u tom smjeru, ograničavati. Rekao je uostalom kako je Hrvatska moja država, ja sam tu igrao godine i godine, ostao uz izbornika, te mi de facto na početku karijere i nije moglo više i bolje početi. Uvijek ćemo se dogovoriti kada su pripreme naše reprezentacije da sam na raspolaganju Hrvatskoj.

Žive za vaterpolo

Je li Primorac bio jedini zainteresirani klub?
- Bili su još neki razgovori za hrvatski klub, ali ne bih ulazio u detalje. Osim toga dosta sam brzo ušao u ozbiljne razgovore s Primorcem. Bilo bi sve možda i ranije da nije bilo korone koja je štošta zaustavila, usporila.
Čime su vas to Kotorani privukli?
- Dosta ozbiljan projekt je u pitanju. Kao što sam rekao već, taj klub nije nastao jučer. Taj grad živi sport, pogotovo vaterpolo. Izgradnja bazena je pri samom kraju, mjesec ili dva, ali ide u smjeru da ćemo od jeseni priječi u idealne uvjete. To je najbitnije za jednu momčad koja je prethodne tri i pol godine svakodnevno putovala na treninge u Budvu. Kombijima, autobusom, roditelji ih vozili autom. Velik je uopće uspjeh što je klub u takvim uvjetima opstao, a i što su ta djeca ostala na bazenu. Sada je cilj privući još više djece, s pozitivnom i ozbiljnom pričom, te s ozbiljnim radom seniora. Dakle, dvaput dnevno s uvjetima i teretane. To su sv jako nadareni momci, ali u njihovoj dobi od 16 do 20 godina najbitniji je rad. Možeš ti biti talentiran, ali bez rada si ništa. Tu su u klubu zato i imali jednu veliku “rupu”, zato nam je sada vratiti sve u režim jakog rada. U sportu je jasno uvijek cilj osvajati, ali trenutačno baš najavljivati nešto da ćemo mi za godinu-dvije već nešto osvojiti, bilo bi neozbiljno.
Kakav bi trener željeli biti? Strog, popustljiv, prijatelj s igračima...

- Imao sam vrhunske trenere koji su mene učili, pa sam nešto prošao kroz karijeru. Trener mora biti strog, ali opet mora se i prilagođavati današnjem dobu. To bi pak sažeo u rečenicu “tiranija danas više jako teško prolazi”. Opet, treba se znati tko je šef. Ja sam taj koji snosi posljedice rezultata. To sam i objasnio momcima na početku. Valjat će pričekati prve utakmice, pa vidjeti kako to izgleda. Sigurno da im želim biti oslonac, imati povjerenje u njih i oni u mene, te da ih nikada neću izdati.

Ne želi kopirati

Što bi voljeli “pokupiti” li ste već “pokupili” od trenera s kojima ste radili? To je sjajna niska stratega od Ratka Rudića, Emila Nikolića, Elvisa Fatovića, Ivana Asića, ali i Pina Porzija, Amedea Pomilia, Vladimira Vujasinovića do Ivice Tucka.
- Zadnji mi je bio Vjeko Kobešćak, ali na treningu, nisam više igrao. Imao sam povlasticu raditi s takvim stručnjacima. Od sviju se puno dalo naučiti. Dok sam još igrao uvijek sam gledao malo i drugu stranu, uvijek me zanimalo kako cijeli taj sustav funkcionira. Zapisivao sam neke stvari, nešto pamtio. Spremao sam za doba nakon karijere. Nažalost, taj je trenutak došao puno ranije nego što sam mogao pomisliti, ali spremao sam se za trenera jako dugo zapravo.
Dobro, tko je od trenera ostavio poseban dojam? Vjerojatno ne želite biti ičija kopija, već “svoj” trener, ali bi li se voljeli nekomu približiti?
- Svatko ima svoju osobnost. Kopiranje je uglavnom lošije. Dobro je sebi prilagoditi nešto što vam paše. Ratko Rudić je sigurno broj 1 i njemu se nitko nije uspio ni približiti u organizaciji posla. To je čudo jedno, perfekcija! On nakon pola sata od dolaska na neko natjecanje već točno zna sve, do najmanje sitnice. Aktualni izbornik Ivica Tucak ima sigurno autoritet, ali igrač mu uvijek vrlo lako može prići i iznijeti mu bilo koji problem. Sportski ili privatni. To je velika odlika, vrlina. U sjećanju su mi neki detalji treninga Vladimira Vujasinovića u Reccu. Sjećam se Giuseppea Pina Porzija koji, ha, ha... nisam vidio u životu veću distancu trenera od igrača. On je trener koji je u mojoj karijeri najmanje pričao. Svak’ ima svoj način rada.

Agresivno s kontrama

Kakav vaterpolo volite odnosno kakav će vaterpolo igrati momčadi koje će voditi Sandro Sukno?
- Morate se često i prilagoditi tomu kakve tipove igrača imate. Ako mogu birati, onda je to uvijek neki agresivni tip vaterpola na što više kontri. Ako na tomu inzistirate, s 2-3 tako dana pogotka, olakšavate si utakmicu. To mi je neka ideja, želja. Velim, sve ovisi i o profilu igrača koje imate, pa se onda morate i prilagođavati.
Sljedeća će sezona biti dodatno vrlo zahtjevna, upitno je koje će se lige uopće igrati. Što ako će te vi ostati samo na Prvenstvu Crne Gore? To je država od 4-5 klubova, doslovno.
- Mi imamo želju igrati i u Europi. Bude li Regionalne lige, i to se podrazumijeva. Prvenstvo Crne Gore je, svjesni smo, 4 kluba s puno ponavljajućih utakmica. Pa, ako se i to dogodi, imamo uvjete za rad, izdržali bi sve - zaključno će Sandro Sukno, od prije nekoliko dana i službeno trener kotorskog Primorca.