Vaterpolo je obiteljski sport. Mislimo tu na prenošenje strasti za loptanjem u vodi s generacije na generaciju, unutar obitelji, s koljena na koljeno. Dobro, mnogi će reći kako je tomu tako u mnogim sportovima. Jest u mnogim, ali u vaterpolu je to iznimno izraženo. Mogli bismo sada nabrajati, navoditi primjere očeva i sinova, pače djedova, očeva i sinova koji su igrali za reprezentaciju, osvajali medalje, naslove prvaka. Tek onda braća i sestre.
Uostalom, današnja hrvatska reprezentacija koja se sprema za odlazak u Beograd na Europsko prvenstvo je očit primjer. Čak trojica sadašnjih Barakuda su sinovi očeva koji su kao reprezentativci pronosili slavu hrvatskog vaterpola. Filip Kržić sin je Ognjena, danas sportskog direktora Jug Adriatic osiguranja, osvajač srebra s Igara u Atlanti ‘96. Loren Fatović sin je Elvisa, danas trenera Olympiacosa. Još jedna legenda Juga, kao igrač europski doprvak s Hrvatskom 2003. u Kranju, a kao jedan od dvojice pomoćnika Rudiću, kreirao olimpijsko zlato u Londonu 2012. Konačno, Luka Bukić, sin Perice koji je pak ikona ovog sporta, dvostruki olimpijski pobjednik, jednom srebrni na Igrama, dvostruki svjetski prvak...
To su trojica čiji su očevi bili reprezentativci na velikim natjecanjima. No, otac Marka Bijača je Maro koji je pak bio kapetan Juga. Otac Rine Burića je Danijel, također vrsni vaterpolist.
Za ovu priliku posvetit ćemo se jednom od spomenutih parova očeva i sinova. Onom koji je zapravo i najtrofejniji, "vaterpolskoj dinastiji" Bukić. Ovdje ćemo o ocu i sinu, ali iz ove obitelji je i Lukina sestra Petra, koja je bila hrvatska reprezentativka i najbolja hrvatska vaterpolistica 2017. i 2018. Usput, od ljetos udana za reprezentativca Franka Lazića. Napisali smo, vaterpolo je obiteljski sport. No, vratimo se mi ocu i sinu Bukiću.
Koncem studenoga 2025. Luka Bukić je zavrijedio prestižnu nagradu Večernjeg lista, Vaterpolist godine. Bod više od Bijača, tri više od Fatovića.
- Birali su bivši vaterpolski asovi pa valjda oni znaju zbog čega su me birali, naročito oni koji su mi dali velik broj bodova.
Tako nam je zborio te večeri u Šibeniku, nakon dodjele nagrade njezin laureat. Tipičan Lukin odgovor. Skromno, tiho, nenametljivo i pristojno. Odgovorno tvrdimo, pristojnijeg sportaša nismo upoznali u 30-ak godina koliko se bavimo ovim poslom. Čak neshvatljivo visoka razina uglađenosti, pristojnosti za nekog vrhunskog sportaša koji, hoćete-nećete, mora imati u sebi neku dozu sebičnosti, sportske drskosti... Da, samo što to onda ne bi bio... Luka Bukić.
Sličnosti s ocem? Shvaćamo da je to mnogima zanimljivo čuti, proniknuti, pročitati, mjeriti. U redu, i to je legitimno, ali osobno smo od njegovog debija za prvu momčad Mladosti, jedne subote 2011. protiv Solarisa koji se tada zvao Šibenik, zauzimali samo jedan stav i gledali ga samo na jedan način. Kao Luku Bukića. Ne kao sina poznatog, trofejnog i konačno u vaterpolu moćnog oca. S tim da mu nije baš bilo niti lako, ni jednostavno. Breme je bilo nositi prezime slavnog oca, člana Kuće slavnih, čovjeka s 40 velikih seniorskih trofeja. Samo za usporedbu, veličanstveni Manuel Estiarte ih ima 28, ali kod njega su uračunati i juniorski!
- Luki je to bio teret, ali on nikad nije dopuštao profitirati na račun oca. On je po tom pitanju vrlo jasan i sam se izborio za sve. Da, to mu je teret, ne može pobjeći od toga i mora živjeti s tim, ali on to očito dobro podnosi.
Tako po ovom pitanju govori Ratko Rudić. Čovjek koji je kao trener vodio i oca i sina Bukića. Red je da koju veli i otac Bukić.
- Ono što ja volim, što je mene kao igrača krasilo, to Luka nastavlja dalje. veli Perica Bukić i pojašnjava.
- Nema puno takvih igrača koji su baš timski. On igra za momčad. Njemu je glavni cilj dobiti utakmicu, a potpuno mu je nevažno je li on strijelac, zabio 5 ili niti jedan. Njemu je primarno pobijediti i u tomu ja negdje vidim sebe. On je sklon jako analizirati situaciju, dodati drugome, je li šansa ili ne, "odvući" suparnika ili pucati. To vole i treneri i nije bez razloga kod svih uvijek u prvih 7, te i po skoro 30 minuta u bazenu. Uz sve je i vrlo plovan, nešto kao ja. To je valjda genetika.
Budući da smo i sami pratili "iz prvog reda" karijeru Luke Bukića, možemo potvrditi Rudićeve i Peričine riječi. Bilo je dosta onih koji su osporavali Lukine igračke kvalitete ili držali da je u reprezentaciji samo zbog očevog utjecaja. U biti, preko sina su neki udarali na oca, da se ne bismo lagali. To je bilo ružno.
Luka je pak stoički sve trpio, radio, igrao i napredovao, te sa svakom novom godinom potvrđivao svoju veličinu, kvalitetu.
- Kada smo doma, jako malo i jako rijetko pričamo o vaterpolu. Dapače - posvjedočio nam je Luka jednom prilikom, nema tomu davno.
- Dok sam bio mlađi, savjetovao me više. Sada je to sve manje, zna da sam sazrio kao igrač. Uostalom, ja sam sada bliže kraju nego početku karijere - pomalo je čak i iznenadio nas ovakvim razmišljanjem Luka koji će u travnju napuniti 32, vrijeme je brzo prohujalo.
Godine 2018. je Pro Recco, najbogatiji klub na svijetu, klub koji kupuje koga hoće i kad hoće, sam pokucao na Lukina vrata i tražio njega. Od svih hrvatskih igrača tada. Već je samo to neka nagrada, "medalja". Sezonu ranije bio je prvi strijelac Regionalne lige. Dvije godine ranije igrao je olimpijsko finale. Sa svakom daljnjom godinom, novim natjecanjem kao i činjenicom da je u svakoj momčadi u kojoj je igrao osvajao trofeje (Mladost, Jadran, Pro Recco), dok je u reprezentaciji postao jednim od stožernih igrača, Luka je potvrdio da dostojno nosi teško breme velikog prezimena, ali ipak i po nama ključno - on jest i uvijek će biti Peričin sin, ali je u vaterpolu primarno - Luka Bukić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....