Jedna od odrednica sporta u cjelini je njegova - pravednost, ispravnost. Neke od karakteristika koje nisu baš svakodnevna pojavnost u mnogim ostalim ljudskim djelatnostima. Ne, nismo baš totalni naivci i znamo da se u sportu dogode i suprotni primjeri, ali znatno je češće ipak baš ono prvo. Silan trud, rad, zalaganje, ostvarivanje neke vizije i neodustajanje od nje, prije ili kasnije biva nagrađeno. Sport jest takav i zato ga volimo.

Upravo se tako nešto dogodilo u utorak navečer na plivalištu uz Savu. Ondje gdje je “riječki dječji vrtić”, VK Primorje EB osvojio brončanu medalju. Kako nas se ne bi krivo protumačilo, ovime ne tvrdimo da bi bilo nepošteno da je Mladost osvojila broncu. Međutim, već neko vrijeme “upozoravamo” kako postoji jedna sredina čiji je rad dopadljiv, klub na zdravim temeljima, a bez puno novca, koji je odabrao pravi put. Ujedno i jedan trener koji već nekoliko godina “proizvodi” sve zanimljivije igrače koji pak u vodi iskazuju strast, ali i pokazuju konstantan rast. Kvalitativni rast. E, pa to je Primorje EB.

Došla i navijačka skupina

Stoga, neka mi bude slobodno zapisati. Zbog tih ljudi i tog kluba, drag nam je njihov uspjeh (jer treće mjesto u Hrvatskoj za ovo Primorje EB jest velik uspjeh). Drag nam je zbog toga što im je silno stalo, što su to pokazali u vodi. Nakon utakmice je njihov trener, grandiozni igrač Igor Hinić, čovjek koji je oko vrata imao i dvije olimpijske medalje (zlato u Londonu 2012. i srebro u Atlanti 16 godina ranije), centar koji je bio prvak svijeta i Europe, sada je pun ponosa i sreće bazenom uz Savu hodao s broncom Prvenstva Hrvatske oko vrata! Osmijeha širokog poput Kvarnerskog zaljeva. Doslovno se ne sjećamo kada smo ga vidjeli toliko nasmijanog.

Jest, prva je to trenerska medalja Igora Hinića, ali izvorište te sreće i ponosa je u spoznaji što je sve prolazio, koliko se morao potruditi za ovo u čemu uživa danas. On i njegov “dječji vrtić”, klinci u rasponu od 16 do 22 godine. Da, i dvojica veterana, Brguljan (32) i Muslim (35), ali ostatak je još uvijek gomila klinaca. Djece koja se igraju, ali igraju jako dobro. Njima je ova bronca danas, ovog trenutka - sve. To je za njih sada olimpijska medalja. Jasno da su se radovali, pjevali, smijali se. Ne samo to, pa nagnali su na tu majstoricu u Zagreb 30-50 svojih navijača iz Rijeke, sa zastavama. Netko se dakle toj bronci dodatno i silno veselio.

Mladostaši nisu zaslužili

A Mladost? Pa dobro, oni su također prvaci. Mladost je prvak kontinentalne Hrvatske! Sjeverno od Svetog Roka nema nikog tko je od Žabaca jači! “Samljet” će u taj tren Sisciju, Marsoniju, ZPK, varaždinski Garestin i Vukovar. U redu, malo smo zločesti i pakosni, ali tko gubi mora malo i otrpjeti. Kao što smo i mi trpjeli cijelu sezonu promatranja jedne poprilično neuvjerljive Mladosti. U redu, nećemo ponavljati da je to bila sezona u kojoj su gubili rekordno i sramotno, od Novog Beograda 24:7 ili od jugaša usred Zagreba nedavno, 11:23. Istina, dobili su i oni jednu veliku, u Gružu su svladali Jug Adriatic osiguranje 18:12, ali na kraju su što i gdje? Četvrti! U Hrvatskoj! Tako nisko su zadnji put bili 2016. Prije sedam godina.

U majstorici protiv Riječana mladostaši su imali užasavajuću prvu četvrtinu. Vodstvo Primorja 5:1, riječki igrač više 5-5, a onaj Zagrepčana 1-6. Čak bi i to oprostili jer su se uspjeli vratiti, ali... Samo 50 sekundi do kraja imati vodstvo 14:12 i primiti dva gola, dakle ne uspjevši organizirati napad, ali zato kiksati dvaput u obrani... U posljednjih 50 sekundi!? Nisu zaslužili medalju, doista nisu. Sportska pravednost, pa kom bilo krivo - kom drago, ali tako je.