Ako ste ljubuških korijena, odrasli u Metkoviću i četiri godine se družili s Dagurom Sigurdssonom, onda ste izmišljeni za priču o rukometu. Upravo takav je Zdravko Medić, čovjek rođen 22. siječnja 1973. u Hamzićima između Čitluka i Ljubuškog, odrastao u Metkoviću gdje je počeo igrati rukomet.

Igrao je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u naraštajima Marija Bjeliša, Ivice Obrvana, Nikše Kaleba, Davora Dominikovića, Slavka Goluže, Siniše Markote, Pere Metličića, Nikole Prce, Dragana i Gorana Jerkovića, Valtera Matoševića, Ivana Balića, Damira Batinovića, Ivana Čupića i drugih. S Metkovićem je 2000. godine osvojio EHF kup zbog gola više u gostima, nakon 24:22 pobjede nad Flensburgom u Metkoviću i poraza 23:25 na uzvratu u Njemačkoj.

Sezonu 2004/05. igrao je Medić za talijanski Pallamano Conversano, dok je igračku karijeru završio u austrijskom Bregenzu u kojemu je svlačionicu dijelio sa sadašnjim hrvatskim izbornikom Dagurom Sigurdssonom. Zdravka Medića smo ovih dana, kad je rukomet glavna tema u Hrvata, zatekli u parku prirode Blidinje. Uživa u planinskom miru, na svježem zraku blizu Skijaškog centra Risovac.

- Uživam ovdje i na televiziji pratim Svjetsko prvenstvo. Oduševljen sam atmosferom u zagrebačkoj Areni i velikim uspjehom reprezentacije Hrvatske. Očekivao sam dobre rezultate kad sam vidio tko je u našoj skupini i kakav nas put čeka, priželjkivao sam finale, ali iskreno nisam očekivao da ćemo onako razvaliti Francusku - priča Medić.

Otvorilo nam se do polufinala

Podsjetio se na dane kad je dijelio svlačionicu s Dagurom Sigurdssonom...

- On je tri mjeseca mlađi od mene. Upoznali smo se u Austriji, igrao je u Bregenzu od 2003. i onda 2007. postao i igrač i trener. Sigurdsson je osvojio četiri puta prvenstvo i kup. U to vrijeme bili smo najbolji klub u Austriji, igrali smo Ligu prvaka. Dagur je poseban lik. Kao čovjek je vrlo jednostavan, takav je i kao trener. Drži se svojih pravila i ne odstupa od njih. Izgleda vrlo hladan, ali voli naš temperament. Volio je nas Hrvate, uvijek nas je bilo u momčadi. Uz mene u to vrijeme su za Bregenz igrali Darko Galić, Mario Bjeliš, Miro Barišić i Nikola Prce.

Vi ste ga naslijedili na klupi Bregenza?

- Najzaslužniji za to je baš on. Nisam planirao ići u trenerske vode. Međutim, Sigurdsson se odlučio posljednje sezone vratiti se u Valur Reykjavik i predložio vodstvu kluba da mene angažiraju kao igrača i trenera s obzirom da najbolje poznajem momčad. Pristao sam na to i tako je krenula moja trenerska karijera.

Trener Zrinjskog Zdravko Medić, 2017. godina

FOTO: Miljenko Karačić

Medić se vratio nakon austrijske epizode u Metkoviću, u više navrata vodio tamošnjeg prvoligaša, dok je najveći uspjeh ostvario 2017. kada je s mostarskim Zrinjskim osvojio Kup BiH nakon pobjede 35:33 u finalu protiv Izviđača. Imao je jaku momčad u kojoj su bili Bernard Mandarić, Vedran Delić, Filip Vistorop, Damir Džeba, Dragan Šoljić, Marijan Marić, Darko Martinović... Naraštaj je to u kojem su stasali i hrvatski reprezentativci Marino Marić i Igor Karačić.

Medić nam je ispričao još jednu zanimljivost vezanu za Islanđanina kojemu se Hrvati ovih dana dive.

- Dagur nam je često govorio u Bregenzu kako voli Hrvatsku, kako cijeni naše rukometaše. Svake sezone bi nam govorio: “Moram doći na odmor u Hrvatsku, moram vidjeti vaše more, upoznati vaše ljude”. Obećanja nije ispunjavao godinama, rukomet ga je vodio diljem svijeta. Eto, na kraju je došao u Hrvatsku, iako vjerojatno nikad nije pomislio da će doći kao trener, odnosno izbornik. Sad uživa kao i svi mi.

Kako ste vi vidjeli i doživjeli Hrvatsku na ovom Svjetskom prvenstvu?

- Iskreno, očekivao sam sve tri pobjede u skupini protiv Bahreina, Argentine i Egipta. Unatoč porazu od Egipta, kada sam vidio da nas u drugom krugu čekaju Zelenortski otoci, Slovenija i Island, vjerovao sam u četvrtfinale i očekivao sudar s Mađarskom, gdje nam se otvorio put do polufinala. Moramo priznati da smo s Mađarima imali dosta sreće. Izbornik je tu malo lutao. Ostavio je iskusnog Karačića izvan momčadi, u vatru gurnuo mladog Pavlovića i stavio mu velik teret na leđa. Meni je Ivano drag, on je budućnost hrvatskog rukometa, ali nama je tu trebao čovjek s iskustvom. Prošli smo, rezultat nas je pomazio. Dagur je shvatio svoju pogrešku i protiv Francuske vratio Karačića. Pako Ćavar rekao je da se takve utakmice događaju samo jednom u 50 godina, ja bih rekao samo jednom u 150 godina.

Ne usudim se prognozirati

I onda su došli na red Francuzi...

- To je bila fantazija, prava rukometna rapsodija. Odigrali smo briljantno prvo poluvrijeme. Neki će stručnjaci sada kazati da Francuzi nisu jaki kao nekada, u vrijeme Nikole Karabatića, Oneste, Narcissea, Guigoua i Omeyera. Naravno da su tada bili jači, ali i Hrvatska je bila jaka s Balićem, Metličićem, Lackovićem, Vorijem, Džombom i drugima, pa su Francuzi pobjeđivali. Dok smo ih mi sada razbili. Iskreno nisam vjerovao da to možemo.

Što možemo u finalu?

- Poslije ovakve igre protiv Francuske i euforije iz Arene i općeg raspoloženja u cijeloj Hrvatskoj, ne usudim se bilo što prognozirati. I protiv Francuske su kladionice Hrvatskoj davale vrlo male šanse. Protiv Danaca su one još manje. Danci godinama dominiraju rukometnim svijetom. Toliko su brzi da ne ostavljaju nikakvu šansu za predah. Ako im zabijete gol, eto ih u djeliću sekunde na drugoj strani, spremni za realizaciju. Ljudi jednostavno lete terenom. Rekli smo uoči Francuske, ako Kuzmanović skine 20 lopti dobit ćemo Francuze. Ako bi vratari skinuli 20 lopti protiv Danaca, sve je moguće. Mi smo sada na krilima sreće, zato uživajmo u finalu u Oslu i kako god završi dočekajmo naše momke u ponedjeljak u Zagrebu jer su nas učinili sretnim i ponosnim i zaslužili naklon do poda - poručuje Zdravko Medić.