Što se je moglo očekivati od utakmice protiv vrlo jakog protivnika, protiv momčadi koja je na dva zadnja olimpijska turnira u Tokiju i Parizu bila četvrta, odnosno peta?! Pred svojim navijačima, pred ispunjenom Arenom?! Naravno pobjeda, od hrvatskih se rukometaša tako nešto uvijek očekuje. No, do te pobjede nije došlo nakon niza nesretnih okolnosti nakon što su ozljede dvaju ključnih igrača Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića totalno poremetile cijelu koncepciju. Egipćani su pucali i pogađali izvana, zabijali lagano, a izostankom Domagoja i Luke potpuno je izgubljen na pripremama koliko-toliko ostvareni automatizam u igri.
Došao je Igor Karačić, onaj koji je mogao pokrpati rupe, no on je došao teških nogu s priprema svojeg kluba, došao je nepripremljen na nove sheme u igri jer ga Sigurdsson nije zvao u startnoj postavi. Sigurno je da će on u nastavku turnira zahvaljujući golemom iskustvu pohvatati konce i biti predvodnik kakav je uvijek i bio. Usput, izbornik je negirao bilo kakve nesuglasice s Cindrićem koje su se pojavile u javnosti, priznao je da u igri nije bilo ničeg od onog što bi on želio vidjeti, ponajprije brzog i tečnog protoka lopti u napadu.
Bilo je i previše tehničkih grešaka, egipatski vratar je "omeyerovski" lovio baš one udarce koji su mogli okrenuti rezultat, nakon toga se hrvatska igra raspala i u nastavku nije postignut pogodak iz igre punih 12 minuta. Déjà-vu iz nekih drugih utakmica s proteklih nekoliko velikih natjecanja. Nesreća i peh su presudili, čak ni bolje momčadi od Hrvatske teško bi nadoknadile gubitak dvaju najvažnijih igrača uz dodatno prisjećanje na izostanke Mateja i Davida Mandića koji bi također bili pojačanja da su kojih slučajem zdravi i bili u postavi reprezentacije.
Prvi krug natjecanja nije zadovoljio, upisane su dvije pobjede s laganim protivnicima i poraz protiv jednog jačeg. No, ništa još nije izgubljeno. Tri pobjede u drugom krugu ne čine se uopće neostvarivima, san o polufinalu i dalje normalno živi; nada uopće nije umrla. No, kako bi rekli i šalili se neki ženomrsci, nada je imenica ženskog roda, nada je iznimno i žensko ime - ako je pisana velikim početnim slovom.
Nada je prevrtljiva i treba je maziti i paziti da bi vam - baš kao i sreća - bila naklonjena. Ne treba stoga uopće zdvajati, nada je još uvijek na hrvatskoj strani i hrvatski će rukometaši smoći snage za pobjede nad izravnim konkurentima Slovencima kao što su to uradili na pripremama, mogu pobijediti i Islanđane.
No, ni u tom optimističnom razvoju događanja, sada se više neće moći kalkulirati i birati protivnik u četvrtfinalu. Nema veze, treba ponoviti, nada još uvijek živi. Što se katastrofalno dogodilo zbog ovog poraza?! Još je jednom odgovor: "nada" (ništa) - rekli bi Španjolci. Ništa se strašno nije dogodilo. Naši rukometaši trebaju povezati i osvježiti redove i još uvijek na svojem SP-u pred svojim navijačima mogu ostvariti zapažen rezultat. No, činjenica je da više ne smiju ponoviti tako lošu igru kakvu su prikazali protiv Egipćana. A bila je stvarno loša...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....