‘Postali smo heroji nacije, ali još ne mogu shvatiti da smo finale izgubili od tih starih igrača...‘

Na spektakularnom dočeku nakon osvojenog srebra s hrvatskom reprezentacijom Marino Marić svojim sugrađanima poručio je: - Svi koji niste noćas dobili autogram ili uslikali se s nama dođite u lipnju, vratit ću se u Mostar.

I vratio se popularni Mara i koji dan prije, odmoran od svega, ali pun duha i sreće što je opet u krugu obitelji i prijatelja. Lipanjsko mostarsko sunce mu prija. Uz kavicu rukometni razgovor krene kao na tekućoj vrpci, bez zastoja. S Marinom je uvijek ugodno razgovarati, u svaki odgovor ubaci malo začina svojstvenog samo Mostarcima, a opet sve oboji mladalačkim, pa moglo bi se kazati čak i dječačkim šarmom, premda je prvog lipanjskog dana navršio tri desetljeća. Zadnjih šest sezona podario je njemačkom MT Melsungenu.

- Završili smo sedmi jer je liga prekinuta devet kola prije kraja. Da se igralo do kraja možda bismo mogli napredovati za jedno ili dva mjesta, ali u konačnici to ne bi igralo veću ulogu, što se tiče plasmana. Naravno, svi smo bili zbunjeni. Iz punog ritma poslije Europskog prvenstva bili smo u velikom zamahu i onda je sve stalo zbog koronavirusa. Već 10. ožujka bio je zabranjen ulazak gledateljima na teren zbog korone. Nama se to sve činilo smiješnim da gledatelji ne mogu dobiti autogram ili slikati se s nama. Međutim, već za tjedan dana krenula je panika. Sve je otkazano, i utakmice i treninzi. Zabranjena su bilo kakva okupljanja. Dobili smo obavijest da idemo na mirovanje. Imali smo neke svoje programe individualnog rada. Kako je vrijeme odmicalo postajali smo svjesni da se liga neće nastaviti jer je zabranjen dolazak publici u dvoranu, a rukomet u Njemačkoj ovisi puno o publici, što zbog atmosfere, što zbog televizije, tako da je odlučeno da se liga prekine. Potvrđen je trenutačni redoslijed. Kiel je prvi, a iz lige nitko nije ispao, pa će ona sljedeće sezone imati 20 klubova. Sve u svemu, nezgodno vrijeme, treba se svemu prilagoditi, jer kad dugo ne dolazite u dvoranu izgubite osjećaj da ste sportaš. S druge strane dobro je došlo da više vremena provedemo sa svojim obiteljima, družimo se s prijateljima - prenosi nam Marino Marić dojmove s najneobičnije sezone u karijeri.

U Melsungenu ste se udomaćili?

- Šest sezona sam već tamo. Prije dvije godine sklopio sam četverogodišnji ugovor. S jedne strane to je dobro za jednu sigurnost, a s druge strane je ograničenje u slučaju transfera jer su odštete visoke, koje nitko nije spreman platiti, pa morate čekati istek ugovora. Ali meni se sviđa tamošnji stil života, ritam mi apsolutno odgovara. Svi me u momčadi poznaju, ja poznajem suigrače. Ne moram se svaki put iznova dokazivati. Ljudi u klubu znaju što mogu. A klub ima velike ambicije. Ove sezone imali smo neke pehove, izgubili smo nekoliko "malih utakmica" s lošijim suparnicima. A zapravo te su utakmice vrlo važne jer dižu momčad na ljestvici. Imam osjećaj da smo mogli i više od sedmog mjesta. Male nijanse prave razliku između prvih triju momčad i nas. Sad smo dobili novog trenera Gudmundura Gudmundssona, Islanđanina koji je vodio Dansku i osvojio zlatnu olimpijsku medalju, vodio je Rhein - Neckar Löwen. Dobar je trener, pun znanja, za mjesec dana suradnje s njim bilo je puno zanimljivije nego prije. Imamo novu ideju u igri, tako da bismo u novoj sezoni mogli napraviti bolji rezultat.

Suigrač vam je još jedan Hrvat, potencijalni reprezentativac Domagoj Pavlović?

- Je, moj Domba je tu, te crnogorski vratar Nebojša Simić, zajedno se družimo. Pavlović igra dobro, trudi se. Ima peh s reprezentacijom jer na njegovoj poziciji imamo Duvnjaka, Cindrića i Karačića. Teško mu se tu probiti jer treneri imaju povjerenje u ove sjajne igrače, ali ja se nadam da će doći njegovo vrijeme i u reprezentaciji. Hrvatska ima zaista talentirane igrače. Kad se sjetim svih samo iz mojeg naraštaja, jako dobrih igrača, možda ne vrhunskih, ali dobrih igrača, no puno je faktora koji zaustave razvoj. Recimo, naše lige, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH su manje kvalitetne. Taj prijelaz iz juniorskog u seniorski rukomet vrlo je važan, od uvjeta za razvoj, izbora kluba i slično. Prije je bio veći izbor klubova, a sad je manje više dva-tri stabilna kluba, dok su ostali "na aparatima". Mladi tako moraju ići preko granice, a tamo ih čekaju mnoge zapreke, drugo govorno područje, drugi stil. Nemilosrdan je to sport, pa se mnogi nisu uspjeli isprofilirati.

Vratimo se Euru s početka godine, nezaboravnim igrama Hrvatske i atmosferi na tribinama. S današnje distance kako sve gledate?

- Kad smo krenuli na pripreme razmišljali smo o skupini koja je za nas bila dosta dobra. Shvatili smo ako bude sve u redu da ćemo se tući s Nijemcima i Španjolcima. Prije odlaska na Euro rekao sam da očekujem medalju. Osjećao sam da je to realno i da možemo do polufinala ako se poklope neke stvari. Malo su me gledali svi s čuđenjem. Medalja je tada bila daleko. Kad je krenuo turnir krenula je i euforija. U Grazu je mala dvorana, puna naših navijača. Intimna atmosfera je bila, naši ljudi su došli. Dobili smo sve tri utakmice i otišli u Beč, u veliku dvoranu. Opet je bilo predivno, jako puno naših ljudi je došlo bodriti nas. Imali smo i malo sreće. Protiv Nijemaca je jedna lopta odlučivala. Na kraju Šego obrani, Kara zabije gol, Dule odigra dobro i onda su na red došli Španjolci za plasman. Bilo je tu malo dvojbe hoćemo li biti prvi ili drugi. Na kraju je ispalo neodlučeno i išli smo na Norvežane.

O legendarnom polufinalu i 29:28 pobjedi protiv Norvežana nakon dva produžetka ispričane su bajke?

- Znali smo da će biti jako teško. Ali, oni nama leže zadnjih godina. Protiv njih generalno dobro igramo tako da smo u sebi znali tu smo, neće nas "istamburati" kako se to kaže. Oni su bili puni samopouzdanja, gazili su sve pred sobom. Razbacivali su se izjavama da su favoriti i tu su pogriješili. U nama se probudio inat. Krene ta utakmica, ludnica, jako dobra utakmica, mislim da smo bili bolji, no nismo to iskoristili za pobjedu u 60 minuta. Išlo se u te famozne produžetke. Bila je to baš fora. Na terenu stojimo ja, Duvnjak, Kara, Stepančić, ljudi mrki, umorni, Mandić skida obranu, Šego također, obje momčadi izvlače posljednji atom. Što god napraviš, uvijek egal, ne može se nitko odvojiti. Na kraju smo imali i malo sreće, Sagosen šutne u vratnicu, obrana i lopta dođe Željku Musi, koji prije četiri godine nije pogodio i sad mu se sve vratilo za dvostruku sreću. Postali smo heroji nacije, totalna euforija se stvorila.

Marino Marić u šetnji u rodnom Mostaru

Snimio: Miljenko Karačić

I onda finale sa Španjolcima i "samo" srebro?

- Bilo je to toliko emotivno pražnjenje i u finalu smo išli na Španjolce. Ja sam znao da smo bolji, ali ne možeš ih pobijediti. Što je tu "caka"? Oni su nas smirili, igrali su taktički odlično. Stariji su to igrači. Nisam mogao prihvatiti da nas oni pobijede. To me grizlo. Da nas je pobijedila neka mlađa dinamičnija momčad, rekao bih, skidam kapu. Bili su zreli za pobijediti. Krenuli su s dubokom obranom i kad su skužili da smo se umorili vratili su se u plitku obranu, zatvorili pivota i puštali šut izvana. Mi nismo imali ni snage i tako se dobije utakmica. To su te neke taktičke varijante. Na kraju je ostao žal što nismo uzeli zlato, ali smo brzo "prešaltali". Kad je bila dodjela medalja bilo je malo tuge, ali kasnije u svlačionicu sve smo okrenuli na zezanciju, veselje, jer smo bili baš svi skršeni, emotivno prazni, umorni. Ta Norveška nas je iscrpila do kraja.

Stjecajem okolnosti, novi izazov čekat će vas godinu dana poslije, na Svjetskom prvenstvu u Egiptu?

- Iz današnje perspektive jedva čekam da krene. Sad je malo dosadno, nema nikakvih zanimacija, nema utakmica, pa jedva čekam da krene liga, da ne bude drugog vala te korone, da sve bude normalno. U siječnju je Svjetsko prvenstvo u Egiptu. To je jedan veliki izazov. Egipat je jedna egzotična zemlja, tamo su drukčiji uvjeti, hrana, piće. Bio sam tamo već na Mediteranskim igrama s juniorskom reprezentacijom. Izgubili smo pola igrača zbog crijevne viroze. Tu će profitirati tko se bolje privikne na tamošnje uvjete. Ljudi u tom dijelu Afrike vole rukomet, prate i vjerujem da će biti zanimljiv turnir, ali jako neugodan za reprezentacije iz Europe zbog prilagodbe.

Olimpijske igre koje su trebale biti ovog ljeta pomaknute su godinu dana?

- Vidjet ćemo kakav će biti koncept za Olimpijske igre, hoće li važiti pravila od ove godine ili pravila za iduću, to ne znam kako će izgledati, hoćemo li opet biti u kvalifikacijama ili će se što promijeniti nakon Svjetskog prvenstva. Kad se dodaju ligaške obveze iduća godina će sigurno biti naporna, kao što je trebala biti ova. Dakle, opet nas čeka sve iz početka. Čujemo se često međusobno. Svi su sada u ovom zatišju posvećeni svojim obiteljima. Ali, kad krene sve neće manjkati zezancije jer smo stvarno dobra klapa, vrhunski ljudi. Naše druženje u reprezentaciji je nešto neprocjenjivo. Tamo nas ne vuče materijalna korist, već ljubav i žela da nešto napravite, da razveselite naciju. To se ne može ničim platiti. Dočeci u Zagrebu, Mostaru ili Ljubuškom nemaju cijenu.

Kružni napadači neće biti problem, ima i iskustva i mladosti?

- Tu su Musa, pa mali Šipić, Broza, pa Krešo Kozina. Ima nas koliko hoćete. Sad je stvar samo koga će izbornik odabrati, ja sam za opciju da uvijek imate dvojicu igrača od povjerenja koji će dobiti priliku da se vidi je li to pravi izbor. I ja sam imao neki splet okolnosti, otvorilo mi se, bila su me leđa presjekla na zadnjem Euru, mogao sam izletjeti iz momčadi, ali srećom ostao sam do kraja. Sad sam u godinama kad imam samopouzdanja. Miran sam, samo čekam utakmicu, to mi je užitak. Pozicija kružnog napadača nije toliko primjetna. Ljudima u publici uvijek su atraktivniji braniči, krila, jer oni vrte s loptom. Mi smo važni jer siječemo zonu, pravimo nered u suparničkoj obrani. Znam osobno kad igram protiv dobrog pivota, to je muka Božja. Stalno se lomiš da ga zaobiđeš, da ga zaustaviš, moraš pomagati u blokovima, jako zahtjevna uloga.

ANTE ČIZMIĆ/CROPIX

Atipičan ste primjer kružnog napadača, no dugo ste u Bundesligi, u reprezentaciji, a još je pred vama sezona i sezona. Što je najvažnije za tu ulogu?

- Najvažnije je imati dobru komunikaciju sa srednjim, s lijevim i desnim vanjskim. Moraš ih znati u dušu. Nismo mi imali puno vremena za zajedničke pripreme. S Karačićem sam igrao dugo, Karu znam napamet, znam i Duleta dosta dobro. S Cindrom sam malo manje igrao. Opet kad se ne vidiš godinu dana treba ti klik da uđeš u shemu s njima, da ih osjetiš. To sam sve naučio dok sam igrao s Ivanom Balićem. Tada sam naučio što znači komunikacija između srednjeg i pivota. To je pogled, neki mig koji nitko ne može primijetiti. Kad osjetiš tu neku energiju, to je jako bitno. Sad gad ti još podvale neku loptu, zabiješ prvi gol i sve ide lakše. Kad imaš vanjske kao što su Kara, Dule, Cindra ili Stepa, onda zona mora izlaziti van i tu se otvara prostor za mene - otkrio nam je popularni Mara neke finese iz rukometne arene koje se ne mogu vidjeti s tribina ili "malih ekrana".