VOJKO BASIC/CROPIX
LEGENDA NA KLUPI

Može li Ivano Balić voditi najveće hrvatske talente? Da, ali mora popraviti ove četiri stvari...

Već je bio Ivano Balić na mjestu direktora reprezentacije, ali nije se previše spuštao na klupu
Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 29. listopad 2020. 19:04

Lekcije se nižu, ali priča ide dalje. I uvijek se na kraju postavi pitanje trošimo li trenere prebrzo i zašto oni nemaju put razvoja kakav su imali dok su bili igrači. Dobra namjera često, na žalost, ne završi dobro, a posao je jednostavno posao, koji u sportu znači jesi ili nisi.

Nitko normalan neće reći da ljudi poput Ivana Balića, Pere Metličića, Igora Vorija, Blaženka Lackovića, Valtera Matoševića, Vlade Šole... ne znaju rukomet, jer oni taj sport imaju u malom prstu. No, to što su bili dobri igrači ne znači da će biti i dobri treneri. Pokazalo se to već u nekim situacijama, a kako ih ne bismo trošili prekomjerno, jer su iznimno važni za imidž hrvatskog rukometa, treba ih iskreno zaštititi, ne licemjerjem. Nitko neće javno reći “ja sam za Balića izbornika” ili “ja sam za Balića direktora”, osim što je u ovom drugom slučaju to rekao Zoran Gobac. Nije nitko rekao ni za Vorija kada je postajao trener Zagreba - to je to, a na kraju su ih svi spremni bili kritizirati i reći “možda je ipak bilo prerano”.

image
CROPIX

Sve je vidio na terenu

Njihova ambicija da se bave trenerskim poslom potpuno je legitimna i logična u konačnici, ali taj posao nije ona igra koju su igrali dok su bili na terenu. Tu se igra i nekim drugim vještinama koje na terenu nisu koristili. Tu su komunikacija, psihologija, sociologija, načitanost, motivacija, pristup novim tehnologijama... Ne baviš se sobom nego sa 20 različiti ljudi od kojih svaki ima svoje mišljenje. Zato nije jednostavno biti trener, a protiv ega nekad nije lako.

Preveliki je zalogaj za Vorija bila klupa Zagreba, ali to ne znači da on ne može biti trener nego da bi za tako nešto morao još učiti i napredovati. Ima li on tu ambiciju negdje drugdje osim u Zagrebu i reprezentaciji, odgovorit će sam. Možda je i za Šolu to puno trenutno, pokazat će vrijeme. Pero Metličić je odlučio nakon nedobre suradnje s Babićem u reprezentaciji krenuti od nule, bori se u svakom pogledu i pokušava izgraditi u situaciji koja nije nimalo jednostavna, u kojoj nema obilja kao u reprezentaciji. Za pohvalu. Valter Matošević uči sa Zametom, Blaž Lacković kao asistent u Hamburgu, Davor Dominiković u Trećoj njemačkoj ligi… Biti asistent ili prvi trener, to nije ista priča.

Ivano Balić je sad pak želja Hrvatskog rukometnog saveza za izbornika juniorske reprezentacije. Igrač koji je imao trenerske rezone, jednostavno je vidio ono što drugi ne vide. Zato je bio to što je bio. Najbolji svjetski rukometaš. Nemalo puta je pod timeoutom znao što reći kako odigrati, ali trenerski posao je više od timeouta. On je više i od sjajnog projekta Akademije, gdje je zbrinuo svoju splitsku momčad koja traje već 14 godina i daje rezultata. No, Ivano se rijetko spušta na klupu, nije to htio ni za Babićeva trajanja u selekciji, makar je morao, jer je bio nadređen u toj priči, pa su na kraju otišla obojica.

image
Grude, 20.3.2018. Ivano Balic dijeli autograme polaznicima rukometne skole Gruda "Od prvog koraka do naslova prvaka" Snimio: Miljenko Karacic

Ega tu ne igraju

Ako sada želi biti izbornik juniora i ako mu se da podrška, onda treba stati iza toga i uzeti odgovornost u slučaju da ne uspije, a ne samo slavu bude li super. Dojam je da bi Balić to mogao, ali uz nužne popravke u nekim segmentima temperamenta, socijalizacije, komunikacije i naravno daljnjeg stalnog stručnog usavršavanja. Ako to stvarno želi...

Nema onoga koji sve te legende ne želi vidjeti kao buduće trenerske autoritete, jer to je savršen autoritet rukometa u cjelini, ali za sve postoji put. A put nije podilaženje nego iskrena diskusija o svemu, i kada se nekome ona i ne dopada i kada se o istoj ne slažu. Ega tu ne igraju, to mnogi zaborave.

Ako se trenerski i direktorski poslovi dobivaju na račun igračkog imidža i pritiska javnosti, onda se to tako mora znati prihvatiti. Međutim, ne nose se svi s time lako, već se na odlasku ponašaju kao da im je netko oteo igračku. Tu razinu razvoja još nismo dosegnuli. Kada to uspijemo, imat ćemo trenere koje želimo i koje u konačnici zaslužujemo...

Linker
24. studeni 2024 09:31