Ante Cizmic / CROPIX
PUT DO TREĆE BRONCE

Finale nam je bila Francuska, dogodine nas opasni Danci čekaju u borbi za vrh

Piše: Sportske novostiObjavljeno: 27. siječanj 2013. 11:12

Kada pobijediš sedam utakmica u nizu, kada na tom putu izbaciš iz sedla svjetskog prvaka Francusku, kada igraš gotovo savršen rukomet, jednostavno se mora dogoditi slab dan. Zakon velikih brojeva.

Ima u tom zakonu različitih okolnosti, objektivnih i subjektivnih, a kada se sve zbroji, nemamo pravo biti razočarani koliko god nam je u petak navečer u San Jordiju bilo teško. Danska je jednostavno bila bolja, Danska igra sjajan rukomet i nadigrala nas je u svakom segmentu igre.

OBJEKTIVNE OKOLNOSTI

Prvo, objektivne okolnosti koje su nas dovele do poraza.

Na turnir smo došli s Lackovićem, Štrlekom, Vukovićem, a na njih trojicu gotovo i nismo mogli računati. Točnije na dvojicu nikako, na Vukovića kratko. To je skratilo mogućnosti obrane (Vuković), kontre (Štrlek) i pozicijskog napada (Lacković). U svakom segmentu pomalo.

U situaciji kada u sastavu imamo četiri debitanta, to je bio golem problem jer gurnuti klince u vatru da rješavaju takve situacije bilo bi potpuno samoubojstvo. Onda nam se na to dogodilo da utakmicu gotovo presjede naš najbolji strijelac Čupić i naš najiskusniji igrač Vori.

I kada sve to zbrojite, matematika će reći da smo finale igrali sa sedam igrača, među kojima je bio i Duvnjak, koji je večer prije dobio temperaturu, koji je igrao s injekcijom i temperaturom, da je unutra bio Bičanić kojeg od početka muče leđa... Došli smo do broja pet koji su mogli punom snagom, ali pet protiv 16 ili 15 Danaca, to je jednostavno bila nemoguća misija.

SUBJEKTIVNE OKOLNOSTI

U drugi red idu subjektivne slabosti, a stari lisac Ulrik Wilbek je to jako dobro znao iskoristiti. Njegova logika je uvijek ista, udarit ćete tamo gdje si najjači, da ti odreže krila. I tako je udario na naše dvije osnovne poluge na ovom SP.

Vidjeli ste da su nam Danci u puno navrata presijecali čiste polukontre. To nije bilo slučajno. To je bilo vraćanje u obranu s očima na leđima i Wilbek je to jako dobro pripremio, pa smo umjesto naše kontre dobili dansku rekontru, kojom su nas dotukli. Mi smo odigrali, dok je utakmica trajala, jednu pravu kontru i fulali, a Danci su ih imali čak 10. To puno govori o načinu kako nam je Wilbek izbio adut iz rukava.

Drugo, obrana je bila naš forte. Mikkela Hansena derali su Danci da igra loše, derao ga je čak i Wilbek. I što se dogodilo? Mikkel Hansen postao je razigravač, tu i tamo je neku potegnuo kako zna. Radio je to savršeno.

Razvukao je našu obranu, Wilbek mu je dodao Laugea, s kojim je to učinio još bolje. Bili su strpljivi, problema sa širinom nemaju, pa je uvijek ostala neka rupa, ili na krilu, gdje je bio nepogrešivi Eggert, ili pak euforični Lasse Hansen, ili na tri gdje je bio nepogrešivi Noddesbo, ili izvana gdje su Markussen i Sondergaard zabili kada je bilo problem.

Ta širina koju su imali Danci jednostavno nas je ubila. Ne znaš što prije zatvoriti, curi sa svih strana. Onda im se još i pet lopti odbije u ruke, a Alilovićev dobar dan ode gotovo ni u što.

DANSKA OBRANA

I kao treće, danska obrana. Napali su Duvnjaka duboko, Vorija su “naklepali” u sredini, tražili su kontakt jer je Wilbek znao da smo kratki i da nas tako najlakše može izmoriti. Dobio je sve što je tražio jer nije Duvnjak mogao sam, Kopljar i Bičanić su bili premalo odlučni, klupa nije imala hrabrosti riskirati sa Stepančićem i Mandalinićem brže i malo pomalo smo tonuli.

Pa je Čupić bio bez gola, pa ga je Eggert obrambeno razbio, pa smo probali s Marićem na crti i na Hansenu, što nije bilo loše, ali je bilo premalo i objašnjava zašto se Vori nakon izlaska više nije vraćao na teren. A možda je i bolje jer nas je čekala Slovenija za broncu...

Poražavajuće su brojke naše igre s Dancima. Imali smo 18 tehničkih pogrešaka, imali smo čak 22 promašaja, a to je čak 40 napada koja nisu realizirani, što je brojka od koje te protiv Danske jednostavno mora boljeti glava.

Goluža se ispričavao, dečkima je bilo žao, no, jednostavno niti je bilo razloga za ispriku, niti im ima zbog čega biti žao. Kada izgubiš od takvog protivnika kakav je u petak bila Danska, možeš biti samo sretan što nisi prošao i gore.

FINALE NAM JE BILO FRANCUSKA

I sad, treće izgubljeno polufinale u nizu. U Srbiji je kriva bila Srbija, u Londonu Francuska, ovdje je Danska. Nije lako igrati finala, biti veliki pobjednik makar je nakon Madrida i Zaragoze izgledalo sve puno lakše. Treba tu malo više rutine, malo više širine i malo više sreće.

Nama je finale bilo Francuska i nemamo pravo biti nezadovoljni. Poslali smo kući, kako smo sami rekli nakon Londona, najbolju momčad svih vremena. A to znači da smo, bez obzira na to kako završi u Barceloni, na dobrom putu, putu koji treba nadograditi da bismo opet igrali veliki finale.

Danci su nam pokazali štos “ne moraš biti savršen uvijek, nego samo kada treba”. Wilbek je naučio na pogrešci iz Londona, nije spavao cijelu noć uoči polufinala, kaže da u životu nije osjetio takvu nemoć i nervozu. Tako smo i mi osjećali prije Francuske...

Čim si siguran, presiguran, nije dobro. Rukometna je konkurencija paklena, sve žešća iz godine u godinu i tu jednostavno nema prava na pogrešku. Ako želiš biti najbolji. A mi smo željeli... Otud i tolika tuga nakon poraza.

A sad zamislite kako je Francuzima, otići bez pozdrava... I ne budite neskromni, kako god da završi. Dogodine na EP u Danskoj opet ćemo se nadati s razlogom. Danci će reći, “igrali ste najljepši rukomet ovdje, bolji i od nas i ne vidimo tko bi nas mogao zaustaviti da dogodine ne igramo europsko finale”. To je strašan kompliment za ovu mladu momčad ako ga shvati na pravi način...

Linker
24. studeni 2024 15:41