PRVI HRVATSKI OSVAJAČ EUROPSKE MEDALJE U TRIATLONU 'U boksu sam se tukao sa zdravima i naučio se izboriti za pobjedu'

Kraljevica, mjesto pored Rijeke, gorila je u ponedjeljak, kada je njihov sugrađanin, Antonio Franko, iz Valencije donio brončanu medalju s Europskog prvenstva u paratriatlonu. Već na aerodromu je krenuo "krš i lom", a onda je u Kraljevici, uz baklje i vatromet, 200-tinjak najvjernijih navijača napunilo cijelu ulicu. Franko je tako postao prvi hrvatski paratriatlonac s europskom medaljom. Nakon 750 metara plivanja, 20 km bicikliranja i 5 km trčanja uhvatio je treće mjesto s rezultatom 1;07:36, svega 6 sekundi sporije od srebrnog Danca Jensena i 3 minute iza zlatnog aktualnog svjetskog prvaka, Francuza Huinquankoa.

Dan kasnije, u Zagrebu na presici Hrvatskog paraolimpijskog saveza, nije skidao osmjeh s lica. Niti kasnije, kada su se svijetla reflektora ugasila, a mi ga malo "odvukli u stranu".

Za početak, još nešto malo o Valenciji i Europskom prvenstvu:

- S obzirom na to da se radi o Španjolskoj, očekivali smo sunčano i toplo vrijeme, a ispalo je katastrofalno loše, kiša i bura. Tako da je bilo pod upitnikom hoće li se natjecanje uopće održati, zbog sigurnosti. Na kraju je termin sa 10 ujutro pomaknut na 15 popodne. Srećom nam se kiša smilovala i nije padala, ali je bio jak vjetar, što je naročito bilo opasno kod vožnje bicikla jer se vozi preko 40 km na sat.

Ma barem je Antonio naviknut na buru...

- Očekivao sam da ću se umiješati u borbu za medalje, po to sam uostalom i došao. Plivački sam dio odradio solidno, izašao peti iz vode i odlično odvozio bicikl, pa sam na trčanje došao na drugo mjesto. To trčanje je bio mali problem, s obzirom na ozljedu kuka koju imam. Nakon prvog kruga, a trči se 5 km, bilo je upitno hoću li završiti utrku do kraja, ali sam stisnuo zube i dao sve od sebe da to istrčim.

Ozljeda kuka nije tako bezopasna.

- Posljednjih mjesec dana skoro da nisam ozbiljno trenirao zbog toga, sve nekako rekreativno, tri puta tjedno, što je u odnosu na tri treninga dnevno jako slabo. Bio sam više na terapijama nego na treninzima.

Sanja medalju u Tokiju sljedeće godine

Ipak, na koncu povijesni uspjeh za hrvatski paratriatlon.

- Točno, ovo je prva medalja s velikih natjecanja i jako sam ponosan na to da sam prvi kojem je to uspjelo.

Antonio sanja još jednu medalju, onu paraolimpijsku dogodine u Tokiju, iako je tamo iznimno teško doći. Trenutačno je sedmi na rang listi, a budući da devetorica idu u Tokio, on je danas unutra. Ali...

- Dogodine krajem lipnja se zatvaraju liste i tek se tada gleda plasman na rang listi. Gledaju se bodovi s tri najbolja natjecanja, a do tada je još šest velikih natjecanja na kojima se skupljaju bodovi. Uglavnom, moram nastupati na velikim natjecanjima i pobjeđivati glavne konkurente, nema mi druge.

PRIVATNA ARHIVA

Antonio, rođen 1992. godine, se triatlonom bavi posljednjih pet godina. Kao dijete je zbog dijagnoze krenuo najprije s plivanjem, u svrhu rehabilitacije. U međuvremenu je prošao jako puno operacija, da bi se sa 13 godina počeo baviti boksom, u kojem je ostao punih 6 godina. E, to je već čudno...

- Trenirao sam boks sa zdravima jer ne postoji paraolimpijski boks. Meni inače desna noga nije razvijena do kraja, atrofiranija je, potkoljenica mi je kraća 6 cm, nemam dva prsta, nemam dva ligamenta u koljenu. Ali, mogao sam trenirati sa svima. Jest da je bilo malo problema na početku s kretanjem, ali čovjek se na sve navikne. Uostalom, cijeli sam život takav, svemu se prilagodim.

I onda opet na plivanje, ali i trčanje i biciklizam. Otkud sad to, pogotovo zbog toga što se time kod nas, u paraolimpijskom sportu, koliko znamo, nitko ne bavi?

- Naša sada već pokojna paraolimpijka Milka Milinković, moja sugrađanka iz Kraljevice, nagovarala me da dođem u parasport jer je vidjela kako treniram. Nekako me uspjela nagovoriti i najprije sam otišao u paraplivanje, prije sedam godina. Tu sam napredovao, došao do reprezentacije, a onda sam, prije pet godina, na nagovor današnjeg trenera Hrvoja Vlahovića, prešao u paratriatlon. I da, točno je, jedini sam paratriatlonac kod nas i nije lako trenirati na taj način, nemaš konkurenciju.

I kako to onda izgleda?

- Treniram i natječem se sa zdravima, najkraće rečeno. A kada sam vidio da sam s njima konkurentan, to mi je dalo još više podstreka da se bavim time. Jer, ako mogu konkurirati zdravima, ako sam stalno u zoni medalja, onda mogu valjda i parasportašima.

Najveći problem mi je tranzicija između disciplina

U Valenciji je na EP-u Antonio isplivao do bronce 750 metara, odvezao se 20 km biciklom i na kraju otrčao 5 km. To je paraolimpijska/olimpijska disciplina, za zdrave je olimpijska duplo duža, ova kilometraža se kod zdravih zove sprint triatlon. Zapravo, njegov je najveći problem...

- Tranzicija između disciplina. Dakle, izlazak iz vode, oblačenje, ortoza za bicikl, pa silazak s bicikla i mijenjanje ortoze za trčanje... Sve to mi uzima dragocjeno vrijeme u odnosu na zdrave jer bi moj ukupni rezultat bio na kraju još puno bolji.

Od te tri discipline koja vam je najbolja, a koja najslabija?

- Možda zvuči čudno jer sam u triatlon krenuo iz plivanja, ali možda mi je čak plivanje trenutno najslabija karika jer sam baš jako napredovao u biciklu i trčanju. Zapravo mi je bicikl daleko najbolja disciplina, to se vidi i po rezultatima, redovito sam tu prvi, a i trčanje s novim protezama ide sve bolje. Dobio sam ih u ožujku, tako da ih još testiram na neki način.

Koliko je u svim tim uspjesima zaslužan boks?

- Boks mi je puno pomogao, prvenstveno što se tiče glave, samopouzdanja. Tamo sam se tukao sa zdravima, naučio se boriti i izboriti za pobjedu. To je strahovito naporan sport i baš ta navika na teške treninge pomogla mi je i kod triatlona, koji je sam po sebi jako zahtjevan sport. To su vam baš, boks i triatlon, “šljakerski” sportovi, moraš stalno prelaziti neke svoje granice kako bi napredovao. Treninzi su dugi i naporni, svaki dan odrađujem i plivanje, i bicikliranje, i trčanje, i ako nisi jak u glavi, ništa od svega toga. Jer, treniram sam, nemam nekog spring-partnera koji bi mi olakšao treninge i unio dodatnu motivaciju. Ovako sve ostane samo na meni i mojoj volji i želji.

Ozljeda kuka dogodila se u najgore vrijeme

Plan je, pretpostavljamo, doći do Tokija?

- Sve je podređeno tome. Budući da je ovo EP bilo vrlo jako natjecanje, da je općenito najjača konkurencija u Europi, primjera radi, među prvim 15 sa svjetske rang ljestvice 11 ih je Europljana, mislim da imam realne šanse za paraolimpijske igre. No, još ima dosta vremena i natjecanja do zaključivanja liste.

Rezultat je odličan, bronca je tu, a ako još dodamo da ste imali ozljedu kuka zbog koje, kažete, niste mjesec dana prije natjecanja trenirali kako spada, onda to znači da kod vas postoji još poprilična zaliha.

- Ozljeda kuka se dogodila u najgore moguće vrijeme, pred kraj sezone, zbog prenaprezanja se ozlijedio mišić. Rekli su mi liječnici da bih trebao mirovati, a ja si to nisam smio dozvoliti zbog EP-a, pa smo to nekako riješili terapijama i drugačijim načinom treniranja. Ta ozljeda me najviše smeta kod trčanja, logično, dva dana nakon utrke ne mogu stati na nogu od boli. Ali, medalja je tu, nemam se na što žaliti, pogotovo zato što moja konkurencija nije niti znala da sam nastupio ozlijeđen.