Sandra Perković ostvarila je prvu pobjedu ove sezone. Jako je neobično napisati ovu rečenicu sredinom kolovoza, nakon što smo svih ovih godina navikli na Sandrine trijumfe, rekorde, pomicanje granica i nabijanje kompleksa konkurenciji. No, ova je sezona bila potpuno drugačija, mršavih 63,71 i peto mjesto iz Stockholma i 64,77 i treće mjesto iz Rabata navukli su oblake s puno upitnika. Sve do ove subote kada je u Varaždinu, čini se, napokon krenulo razvedravanje.

Drugo poluvrijeme Sandrine sezone počelo je na sjajan način. Napokon smo u krugu za bacanje vidjeli staru Sandru, gladnu i ‘nabrijanu’, napokon je njezin disk odletio tamo gdje smo ga navikli gledati. Sa 68,65 je srušila rekord Europskog ekipnog prvenstva (kompletnog, ne samo 2. lige u kojoj je Hrvatska) i došla na treće mjesto svjetske ljestvice.

- Poslije ovog hica znam da sam spremna za puno više - uz široki osmijeh ističe Sandra.

Sve mi je odgovaralo

Varaždinska je priredba bila zapravo idealna za vraćanje samopouzdanja. Prave konkurencije nije bilo, ali je natjecanje ipak imalo veliku važnost.

- Istina, savršeno mi je odgovaralo, ovo je natjecanje imalo u sebi dovoljno veliku težinu da budem ozbiljna. Možda bi na Prvenstvu Hrvatske bilo drugačije, ali ovdje sam ipak imala odgovornost da donesem Hrvatskoj maksimalan broj bodova. A s druge strane, opet sam imala slobodu, nisam se morala opterećivati tko je kako bacio. Baš sam uživala u natjecanju, u Varaždinu sam bacala sto puta, poznajem teren, a meni je najljepše bacati na poznatom terenu, onda je sve moguće.

Prava sezona za Sandru tek sada počinje, u sljedećih je mjesec dana čeka serija jakih natjecanja koja će joj dati odgovor gdje je uoči Svjetskog prvenstva u Dohi (27. rujna - 6. listopada).

- Slijedi miting u Birminghamu u nedjelju, nakon toga me čeka Pariz, pa Hanžekovićev memorijal, 6. rujna je finale Dijamantne lige u Bruxellesu, a poslije toga još dvoboj Europa - SAD u Minsku. Onda se vraćamo u bazu i imamo tri tjedna do Svjetskog prvenstva, a tamo što Bog da.

Vratili smo se još malo na početak sezone i na neuvjerljive nastupe na dva mitinga Dijamantne lige.

Marko Todorov / CROPIX

- Bila sam dosta uspavana u prvom dijelu sezone i mogu reći da mi je to stvorilo nervozu. Nakon što smo se vratili s priprema u Americi, ovdje je bilo užasno vrijeme, izgubila sam osjećaj za podlogu, počela sam srljati u tehnici, a s time je počelo padati i samopouzdanje. Iako imam deset godina profesionalne karijere u svjetskom vrhu, opet mi je bilo teško otvarati sezonu u Dijamantnoj ligi gdje dolaze sve djevojke koje su već ranije krenule u sezonu i puno su opuštenije nego ja. Mislim da sljedeće godine neću propustiti Split.

Sandra je dosad redovito otvarala sezonu u ožujku na Zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske u Splitu i uvijek je tamo bacala jako daleko. Ove je godine zbog priprema u Americi i kasnog termina SP-a promijenila rutinu, prvo je natjecanje bilo tek krajem svibnja i to se nije pokazalo dobitnom kombinacijom.

Vratio se adrenalin

- Počnete se preispitivati u takvoj situaciji, ne mogu reći čak da nakon svih ovih godina nisam posumnjala u sebe, posumnjala da sam izgubila žar za borbom. U subotu sam se nakon onog hica naježila i vratio se adrenalin kada sam osjetila atmosferu stadiona. Mislim da još nije moje vrijeme da idem dolje.

Od ove je sezone u ekipi Sandrina trenera Edisa Elkasevića i bacač kugle Filip Mihaljević. Njegov je napredak i više nego očigledan, u svibnju je srušio hrvatski rekord (21,84), a i u subotu je u Varaždinu bio vrlo dobar s 21,03.

- Velika je promjena bila kad je Filip došao u našu ekipu, nakon šest godina sam opet imala nekoga u grupi. Bilo je dosta teško naviknuti se da nisi sam, trajala je ta adaptacija tri, četiri mjeseca. S nama su još dva člana, Kemal Mešić iz BiH i Daniel Furtula iz Crne Gore, svi se odlično slažemo, a mislim da Filip i ja možemo očekivati velike stvari sljedećih godina. Od cijele ekipe, nas dvoje smo najviše kliknuli. Na žalost, Filip nije u subotu bio na svojoj razini zbog ozljede leđa koju vuče već neko vrijeme, ali i u takvoj situaciji ima konstantu na 21 m. On je budućnost hrvatske atletike.

Možda Sandra od Filipa i nema što naučiti na treninzima, ali njegova je uloga u ekipi itekako važna.

- Nije to moja disciplina, pa si ne pomažemo na taj način. Ali znate da sam od 365 dana godišnje, 300 dana sama s Edisom na pripremama, to je dosta teško i naporno. Ima dana kada smo u dobrim odnosima, ima dana kada nismo. Filip je tu da malo razbije taj odnos, veliki je motivator i jako me voli, kao i ja njega. Možemo si puno pomoći.