
Uz plivačicu Kirsty Coventry, Englez Sebastian Coe je sigurno najpoznatije, najzvučnije sportsko ime s popisa 7 kandidata za budućeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora koji će biti izabran za samo 10-ak dana u Grčkoj.
Sebastian Coe je jedan od najboljih srednjoprugaša u povijesti, obilježio je cijelu jednu epohu utrka na 800 i 1.500 metara tijekom ‘80th godina prošlog stoljeća. Dvostruki olimpijski pobjednik na 1.500 u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., a srebrni na 800 metara na oboje spomenutih OI. S europskih prvenstava i ima jedno zlato (800 metara), te 2 srebra i jednu broncu. Podrazumijeva se da je i višestruki europski i svjetski rekorder. Svoje sportske uspjehe uz koje se vežu slava, popularnost, uspio je sjajno "naplatiti" i u svijetlu politike. Kao član Konzervativne stranke bio je zastupnik u britanskom parlamentu od 1992. do 1997. Nakon stjecanja lordovske titule što mu je podarila kraljica Elizabeta II., postao je članom Doma lordova ili gornjeg doma Parlamenta. Ondje je bio od 2000. do ne tako davno, do siječnja 2022. kada je samostalno odlučio izaći iz Doma lordova. Odličan je posao učinio kao predsjednik Organizacijskog odbora OI u Londonu 2012., prethodno pak vodeći kandidaturu britanske prijestolnice za organiziranjem Igara. Sve ga je to posljedično odvelo i do izbora za predsjednika Britanskog olimpijskog odbora (2012. - 2016.). Od godine 2015. je i predsjednik Međunarodnog atletskog saveza (World Athletics). Prije pet godina je postao članom Međunarodnog olimpijskog odbora.
U biti, kad se pogleda njegov životopis, doista sve "govori ili ide" k sljedećoj dužnosti. Onoj najvišoj u olimpijskoj obitelji. Poglavito stoga što lordu Coeu ne nedostaje silne ambicioznosti. Najutjecajniji sportski dužnosnik s Otoka, posredstvom i zaslugom AIPS-a (Međunarodne udruge sportskih novinara), odvojio je ponešto vremena u tzv. zoom-intervjuu za odgovore na pitanja novinara, isključivo članova AIPS-a. Prvi mu je upit postavio Gianni Merlo, predsjednik AIPS-a podsjetivši kako je jedan od kandidata za predsjednika MOO-a izjavio da je nadahnuće za postati dijelom MOO-a pronašao nakon što je gledao Carla Lewisa na Igrama u Los Angelesu 1984. Sad, je li takvo što utjecalo i na Coea...
- Carl Lewis je bio veličanstven 1984. Ne čudi me što je nadahnuo cijelu generaciju ljudi da se bave ovim sportom. Imao sam svoje uzore dugi niz godina, koji su me nadahnuli baviti se ovim sportom. To je samo potvrda onoga kakav utjecaj imaju sportaši i zato je toliko važno da Međunarodni olimpijski odbor ostane organizacija usmjerena na sportaše.
Je li onda postojao ili postoji li i netko tko vas je nadahnuo za ovu "utrku", za čelnog čovjeka svjetske olimpijske obitelji?
- To ne, niti jedna osoba. Uostalom, tek je zadnji dan OI u Parizu, svatko od nas znao da će se ta prilika ukazati. A kada ste predsjednik saveza središnjeg sporta na olimpijskim igrama, kao što je atletika, skloni ste se usredotočiti na sve što je vezano uz vaš sport. Budući da sam bio u Parizu, pomagao sam u održavanju veličanstvenog atletskog nadmetanja ondje. Tek je zadnji dan, predsjednik Thomas Bach najavio da se neće kandidirati na sljedećim izborima, da neće tražiti novi mandat. Biti predsjednikom MOO-a je uloga za koju sam smatrao da sam uglavnom trenirao veći dio svog života, bilo kao olimpijac, sportaš, bilo kao predsjednik nacionalnog olimpijskog odbora, predsjednik kandidature Londona, a zatim i predsjednik Organizacijskog odbora OI u Londonu, a zatim, naravno i kao predsjednik World Athletics, usputno i ministar u vladi, član parlamenta i netko tko je bio u sportskom marketingu 30 godina. Stoga sam se posavjetovao sa svojom obitelji. Oni su najvažniji ljudi u mom životu i odlučio sam da imam stručnost i mislim da imam iskustvo razumno ponuditi svoje usluge. Naravno, demokrat u meni govori mi da je to u konačnici prosudba koju će donijeti članovi. Umnogome sam se oslanjao na sva prethodna iskustva koja sam stekao u sportu i služio sam u gotovo svakom od tih dionika, uključujući, zapravo, jedno vrijeme i kao novinar. Ne tvrdim da sam u tako uzvišenom društvu, ali pisao sam za nacionalne novine, a bio sam i televizijski voditelj. Dakle, shvaćam koliko su mediji važni.
Živimo u svijetu sigurnosnih kriza, ali i otvorenih ratova. Načelno, povijest svijeta jest povijest ratova. Ma koliko to ružno zvučalo, tako jest. Shodno tomu, medije je zanimalo kako bi se Sebastian Coe, bude li izabran za predsjednika MOO-a, postavio prema nastupima sportašica i sportaša država koje su u ratu, a koje su u tom oružanom sukobu agresori? Jasna aluzija na Rusiju.
- Sport je prošao kroz složenosti tzv. hladnog rata, prošao je kroz požare, prošao je kroz izazove - društvene i kulturne. Nisam siguran da je ovo drukčije. I ako mogu tako reći, ovo mi nije strano područje. Godine 1979. kada je Velika Britanija krenula prema bojkotu Igara u Moskvi, borio sam se protiv vjerojatno najmoćnijeg mirnodopskog premijera kojeg je Velika Britanija stvorila (James Callaghan, op. a.). Otišao sam tada u Britanski olimpijski odbor koju je tada vodio vrlo dobar predsjednik, Sir Dennis Follows, i... otišli smo na Olimpijske igre u Moskvi. Bilo je malo drukčije. Nismo imali himne, nismo marširali na ceremonijama otvaranja, ali smo išli i to mi nije neobično. Sada, kao predsjednik World Athletics morao sam se suočiti s nekim značajnim problemima. Samo u posljednjih nekoliko tjedana susreo sam dva ili tri međunarodna čelnika. Ni meni to nije neobično. Da, svijet je složen. Nisam siguran da je išta složeniji nego što je ikada bio. Dakle, morate se nositi s onim što je ispred vas, ali trebate povesti ljude sa sobom. Morate komunicirati. Trebate se angažirati. I da, morate komunicirati zaista liberalno i jasno preko naših medijskih partnera.
Jedna od rak-rana sporta je doping i jasno borba protiv uzimanja nedopuštenih poticajnih sredstava. I po ovom se pitanju, lord Coe malo vratio u povijest.
- Bio sam jedan od prvih sportaša koji je govorio na olimpijskom kongresu - veli Coe.
Tu valja pojasniti pojam "olimpijski kongres‘. To nije ono što bi nazvali skupština MOO-a, koja se u konačnici zove Sesija MOO-a. Olimpijski kongres se održava u neredovitim terminima, kada odluči MOO, a na njemu se pozivaju predstavnici i novinara, sponzora, sportaša plus dakako nacionalni olimpijski odbori. Sebastian Coe je govorio davne 1981. na Olimpijskom kongresu u Baden-Badenu (Njemačka), a zadnji Olimpijski kongres je održan dosta davno. Još 2009. u Kopenhagenu.
- Dakle, dobio sam dvije minute za govor, ali rekao sam da mi to nikako nije dovoljno. Tako sam dobio četiri minute, a od toga sam dvije minute i 41 sekundu od toga, govorio o podmukloj prirodi dopinga, nedostatku integriteta, zahtjevima koje postavlja, i fizički i psihički, pred natjecatelje. Kreirao sam i prvi sustav testiranja izvan natjecanja u Velikoj Britaniji, još sredinom 1980-ih. Tako da je ovo poznato područje i naravno, tu je Jedinica za atletski integritet, koja je bila dio reformi kroz koje smo prošli nedugo nakon što sam postao predsjednik World Athleticsa. Mislim da većina ljudi sada to smatra zlatnim standardom. I ne samo protiv dopinga, već i o integritetu, jer smo zaključili, nažalost iz iskustva kroz koje je naš sport prošao, da ako imate izazove oko dopinga, vjerojatno imate i drugih problema s integritetom u sportu. Dakle, sa mnom se o tome ne može pregovarati. Morate imati slobodnu, poštenu, otvorenu konkurenciju. A svrha stvarno dobro strukturiranog protudopinškog programa nije samo eliminirati prijevare, nego je zapravo zaštititi pravo rođenja, predanost, ponekad i desetljećima, čistih sportaša. Dakle, ovo mora biti proces koji vode sportaši, i mislim da je to ono u čemu je Jedinica za sportski integritet bila tako uspješna.
World Athletics, organizacija koju vodi pravo lord Coe malo je ipak uzburkala vodu prije Igara u Parizu s ponudom novčanih nagrada za osvajače olimpijskih zlata. To je nešto što nisu ni tada, ali niti danas još uvijek svi u MOO-u baš najbolje prihvatili.
- Da budem stvarno jasan. Ta odluka o novčanim nagradama u atletici je prošla kroz sva naša tijela u World Athleticsu. Prošla je kroz naše Vijeće, Izvršni odbor, kroz odbore za rizik, kroz našu Komisiju sportaša. O tome pričamo dvije godine. Nitko ne bi trebao pretpostaviti da će, ako postanem predsjednik MOO-a, taj nagradni fond jednostavno biti proveden za sve sportove. Učinili smo to iz vrlo posebnog razloga u atletici, a to je da mnogi naši natjecatelji imaju prenosive vještine, zapravo, zavidne vještine primjenjive u mnogim drugim sportovima. Oni su i dobri igrači bejzbola, dobri košarkaši, dobri su brzi bacači u kriketu... Dakle, naši su sportaši, atletičari traženi, a mi smo oduvijek željeli biti sigurni da, gdje god je to bilo moguće, stvorimo financijsko blagostanje za njih. Ponekad kako bi zadržali svoju prisutnost u sportu, ponekad za još jedan olimpijski ciklus, ponekad kako bismo im pružili pomoć kada odu u mirovinu, kako bi mogli imati mogućnost da se vrate u visoko obrazovanje. Svakako bih potaknuo raspravu u tom prostoru. Ako pogledate ono što su Olimpijski i Paraolimpijski odbor SAD upravo objavili, a to je neka polica osiguranja. Tako neizravno, postoji mnogo stvari koje možemo učiniti. Možemo dijeliti podatke sa sportašima. Rutinski dijelimo podatke iz televizijskih kuća, medija i društvenih medija s našim međunarodnim savezima, našim nacionalnim olimpijskim odborima, zašto te podatke ne dijelimo sa sportašima?
Kolega Jakub Kaliski iz Poljske je tijekom intervjua priupitao Sebastiana Coea koje bi tri ključne reforme proveli kako biste modernizirali MOO i učinili ga osjetljivijim na potrebe sportaša i navijača?
- Prije svega, Međunarodni olimpijski odbor je izvanredan pokret. Sve dugujem tom pokretu. Uspješno sam se natjecao na dvjema olimpijskim igrama i znam da su Igre bile platforma koja mi je omogućila da danas sjedim ovdje i razgovaram kao predsjednikom World Athleticsa, nadam se, predsjednikom MOO-a. No, moramo se sjetiti ključnog čimbenika, a to je da smo mi sportska organizacija i da sport može u središte pozornosti ukazati na izvanredne načine, na ljudska prava, na obrasce nabave, na moderno ropstvo, na klimatske promjene i sport bi trebao imati nešto za reći o tome, ali to nije način na koji se trebamo definirati. Trebali bismo se definirati kao sportska organizacija koja ima sposobnost preobraziti živote mladih ljudi kroz sport. Stoga se moramo sjetiti jedinstvene vrijednosti koju olimpijski pokret donosi sportu. Drugo, najveći izazov koji svi imamo je osigurati da mladi odaberu sport kao način oblikovanja svoje budućnosti. Znam da je to najmoćniji socijalni radnik u svim našim zajednicama, najspretniji diplomat kada ga pravilno provodi vlada i najbolja politika koju će vlada ikada imati u gospodarskom razvoju, društvenom razvoju, zdravstvu i obrazovanju. Treća točka je da nam treba članstvo koje je ovlašteno pomoći u oblikovanju tog putovanja. I zaključio sam iz svojih brojnih rasprava da oko mene sjede talentirani članovi, neki od njih daleko pametniji od mene, čije se vještine i iskustvo ne iskorištavaju na pravi način. Jedina stvar u kojoj znam da sam jako dobar je stvaranje timova. Učinio sam to u Londonu. Učinio sam to u World Athletics. I jedina stvar koju znam je da želim jake, predane, glasne ljude oko sebe koji mi ponekad kažu da sam pogriješio, kao što rade u World Athleticsu.
Sebastian Coe je odgovorio i na potanje o postojanju bojazni od negativnog učinka umjetne inteligencije u sportu.
- Mislim da moramo prestati govoriti o umjetnoj inteligenciji kao da je to na neki način voodoo-znanost i nova znanost. Nije. Ja sam rektor na velikom sportskom Sveučilištu Loughborough. Moj divni prorektor, profesor Nick Jennings napisao je svoju doktorsku disertaciju 1985. o umjetnoj inteligenciji! Dakle, nema tu ništa novo. Ono što moramo biti u stanju učiniti je prestati o tome govoriti u teoriji i to praktično implementirati. A kako to možemo učiniti? Pa, prije svega, možete revolucionirati identifikaciju talenata u sportu. A zašto je to važno? Jer zapravo podiže razinu sposobnosti manjih nacionalnih olimpijskih odbora, manjih međunarodnih saveza, da mogu identificirati talente na stvarno pametan, brz i isplativ način.
Drugo, postoji učinkovitost oko upravljanja događajima. Iz primjera Londona 2012. znam koliko je to važno. Premašili smo svaki cilj koji smo postavili u pogledu održive izgradnje. Koristili smo biomasu, imali smo 800.000 tona zemlje iz otrovne zemlje koja nije otišla na odlagalište, toksini su mikrobiološki očišćeni. Izgradili smo novi grad unutar starog grada za sedam godina. Mislim da je to najdublje nasljeđe Igara u Londonu. Nova zajednica, 50.000 radnih mjesta, 3.500 socijalno pristupačnih kuća. Imamo nove tvrtke, uključujući, zapravo baš i Sveučilište Loughborough. Imamo ondje jednu veliku banku koja se sada useljava. To je novi grad, a to ne bismo mogli učiniti bez korištenja standarda održive gradnje. I opet, umjetna inteligencija vam može pomoći u tome.
Novinare je zanimao i način odabira domaćina olimpijskih igara, a primjer tomu je Los Angeles za 2028. s nekoliko nelogičnosti. Recimo, veslanje...
Los Angeles uopće nema pravu veslačku stazu, pa je ona skraćena za Igre i to je MOO prihvatio!? Dalje, Los Angeles nema stazu za kanu slalom, natjecanje će se održavati 2.000 km dalje. Los Angeles je želio kriket u svom programu, ali sada su odabrali stadion za kriket u New Yorku!
- Neću ulaziti u detalje Los Angelesa. Nisam u koordinacijskoj komisiji. Znam gdje smo u atletici. Ali mislim da ovdje postoji vrlo važno načelo, a to znam po tome što sam predsjedao i uspješno stekao sposobnost organizirati olimpijske i paraolimpijske igre. Ugovor s gradom domaćinom je prilično ozbiljan dokument i jako je važno da, gdje je to moguće postoje neizbježne promjene, jer od natječaja do provedbe postoje stvari koje nikako ne možete znati u natječaju na koje morate brzo odgovoriti. I da, ponekad ima promjena, sitnih, skromnih izmjena glavnog plana što je razumljivo. Ali mislim da glavno načelo ovdje mora biti da ugovor s gradom domaćinom nije a la carte jelovnik. Mora biti pod policijskim nadzorom i mora biti osiguran s obje strane ograde, i kroz lokalni organizacijski odbor i kroz Međunarodni olimpijski odbor. Drugo pitanje odnosi se na to kako se dodjeljuju Igre i potpuno razumijem potrebu za intelektualnom forenzičkom analizom oko grada i njegovu sposobnost da pruži rezultate. Vjerujte mi, znam koliko je složeno organizirati Olimpijske igre. Uzeo sam sedam godina svog života i života mojih velikih timova oko mene radeći to. Ne postoji ništa što predstavlja veći izazov za grad u mirnodopsko vrijeme od održavanja olimpijskih igara.
Postoji skupina plivačica, aktivnih ‘80-godina prošlog stoljeća još koje su se zalagale da MOO prepravi medalje zbog dopingiranih plivačica iz tadašnje, komunističke Istočne Njemačke. Znate li zašto MOO to još nije učinio?
- Pa, razlog zašto MOO to nije učinio, pošteno govoreći jest taj što je zapravo prilično komplicirano, s pravnog gledišta. Mi smo u European Athletics prije četiri-pet godina pokušavali ukloniti neke od sumnjivih zapisa, rezultata, rekorda iz knjiga, a to je predstavljalo goleme pravne izazove. Mislim kako postoje stvari koje možemo pogledati, postoje stvari koje možemo učiniti, postoje priznanja, ali vrlo je teško vratiti se 30, 40, 50 godina unatrag. Dopustite mi da ovdje iznesem širu poantu, a pretpostavljam da je povijesna. Također razumijem iz tog vremena da su mnogi od onih sportaša koji su bili u tom sustavu imali malo ili nimalo utjecaja ili kontrole nad svojim okolnostima. Malo više suosjećam sa sportašima koji su bili u tom sustavu prisile nego sa sportašima iz liberalnih demokracija koji slobodno odlučuju. Moja osobna stajališta su uvelike suosjećajna s onima koji su izgubili medalje ili naslove od sportaša koji su bili dopingirani na industrijskim razinama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....