Tomislav Pucar i Frane Kojić
 ZELJKO PUHOVSKI/CROPIX
EKSKLUZIVNO IZ TOKIJA

‘Kako smo Đoković i ja gledali vrhunac Čilićevog dramatičnog dvoboja na Dodigovom mobitelu...‘

Hrvatski sportaš piše samo za SN iz Olimpijskog sela, gdje baš nikad nije dosadno...
Piše: Frane KojićObjavljeno: 24. srpanj 2021. 18:50

Piše: Frane Kojić, hrvatski stolnotenisač

Tijekom dana sam naletio na nekoliko zanimljivih priča, ali moram vam priznati nisu baš sve pričice za medije. Nije ovaj posao lagan. Ovih dana su neke moje priče prenijeli neki svjetski medij i iz regije. Stvarno treba paziti što se priča.

Zanimljivo je da će tenisači igrati pod velikim vrućinama, iako imaju reflektore. No, satnica je takva da praktički mečevi završavaju i prije nego što se reflektori trebaju paliti. Nema mi neke logike, osim da se sve štima za TV prava. Sportaše se izgleda nije nešto pitalo, te se nadam da će to promijeniti. Ipak su oni ti koji trebaju igrati pod nesnosnim vrućinama.

Inače, dio meča od Čilića sam pratio iz sobe od vaterpolista. Dečki su kupili televizior, a imaju i najbolju kavu u Selu. Mislili su na sve i ponijeli su sa sobom i aparat za kavu. Odlična stvar, svaka čast. Drugi dio meča sam pratio u restoranu i to na Dodigovom mobitelu. Taman je prolazio i Novak Đoković, pa se i on pridružio i gledao tie-break Čilića.

Imao sam i malu neugodnost ili kako bih to već nazvao, a riječ je o majici, koju sam nosio na otvaranju Igara. Predao sam veš na pranje i pritom dobiješ neki papirić s barkodom, koji je vezan uz akreditaciju. U tom rublju namijenjenom za pranje bila je i majica, koju sam dobio od naše delegacije, za otvaranje Igara.

Došao sam sljedeći dan po svoju robu i dočekao me ogroman red, koji se pomicao brzinom puža. Nakon jedno sat vremena čekanja, došao je red i na mene, ali onda sam se neugodno iznenadio. Čovjek u vešeraju mi je rekao da je moj veš poslan u neki drugi paviljon, a s njim i majica za otvaranje Igara. Što je najbolje, nije znao u kojem paviljonu je moj veš. Pomislio sam si “pa je l’ moguće”.

Oblio me hladan znoj i odmah je glava proključala i počela tražiti rješenje. Ne mogu jedini biti bez majice na otvaranju Igara, pitanje je l’ bi me uopće pustili. Ipak je to rezervirano za Togo i nauljenog Pita Taufatofua.

Hrvatska je snalažljivost odmah došla do izražaja, slijedio je užurbani korak do 15. kata gdje su vaterpolisti. Išao sam naći Paula Obradovića da mi posudi majicu, no naletio sam na najmlađeg člana naše vaterpolske reprezentacije, Lorena Fatovića, koji mi je odmah dao svoju. Kojić vs. problemi 1:0.

Iako, dan kasnije je opet red ispred vešeraja. Nije mi jasno da na cijelom vešeraju radi četvero ljudi. Dvojica koji traže veš, dvojica koji očitavaju kodove. Na nekim marginalnim stvarima je brdo volontera, a na ovako važnim stvarima njih četvero. Moguće da je to tako da bi se štedjelo na pranju, ne znam koji je drugi razlog.

Inače, nisu samo mene ‘spasili’ vaterpolisti. U sličnoj situaciji je bio i moj suigrač Tomislav Pucar, koji je imao problema s tenisicama za otvaranje Igara. Njegove mu nisu baš odgovarale, pa je u pomoć uskočio vaterpolist Marko Bijač. Imao je sreće da Bijač nije išao na otvaranje, jer mu nije bilo lako naći nekog s brojem 47.

Linker
23. studeni 2024 14:27