PREPORODIO DANSKI RUKOMET

Od malog žutog kojem su se smijali, Wilbek je postao jedan od najvećih trenera u povijesti

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 20. siječanj 2014. 21:19

Jeste li čuli ikada za Ulrika Wilbeka rukometaša? Niste. I niste mogli, jer danski je izbornik oduvijek imao želju samo biti trener. A kod njega se želje u životu ostvaraju. Upoznavši Susanne Munk Lauritzen, legendarnu dansku golmanicu za sva zlata u generaciji Anje Andersen, Ulrik Wilbek je preko noći postao veliki dečko danskog rukometa.

Sa ženama je pokupio baš sve, s muškima baš nije, ali kao da jest, jer dok njega nije bilo na čelu danskog sastava, sve je to bilo samo prosječna priča u kojoj se polufinale moglo zalomiti slučajno. Danas je to tako normalna stvar. S Wilbekom su stvari narasle do neslućenih visina. Danski rukomet je baš na njegovu inicijativu prvi puta u povijesti, kada govorimo o rukometašima, dobio priliku organizirati veliko natjecanje. I gle slučaja, baš je to veliko natjecanje oproštajno za Wilbeka, koji će klupu prepustiti islandskom stručnjaku Gudmunduru Gudmundssonu, a on će zasjeti u fotelju direktora Danskog saveza. Anja Andersen i danas je mišljenja da je tako trebalo biti odavno. Teško se miri s Wilbekom, a jedan bez drugog...

Wilbeka baš ne obožavaju danski mediji jer je prefrigan, jer sve tjera na svoj mlin, bježi od istine, pa i od njih, kada to njemu odgovara. Neće se pojaviti na press-konferenciji u Španjolskoj nakon finala, poslat će svog glasnogovornika, neće ni čestitati Valeru Riveri, što je bio nezapamćen skandal u rukometu zbog kojeg mu se dogodilo - ništa. Na povratku iz Španjolske lani kada su izgubili svoje drugo svjetsko finale uzastopno, nije se pojavio pred danskim novinarima koji su ga čekali na Kastrupu, ali će se zato pojaviti i biti prva zvijezda događanja kada su iz Srbije donijeli europski naslov. Nakon Beograda nije ga mučilo ništa, nakon Španjolske bio je gotovo smrtno bolestan, a sada je naravno zdrav i viče sve u 16, posebno na time-outu kada su kamere blizu. E sad, jesu li to krivi sami mediji ili Wilbek...

Uglavnom, od malog žutog kojem su se smijali, kroz godine je izrastao trener koji se može nazvati jednim od najuspješnijih svih vremena u rukometu uopće.

Sustavan je do bola, sve zna mjesecima unaprijed. Njega nećeš dvaput nadigrati na isti način, to je sigurno. Kod njega nema iznenađenja za njegov sastav, ali se uvijek nađe neko iznenađenje za protivnika. Studiozan je, proučava, priprema se i zato je uspio makar mu rukometna lopta u ruci nije ležala kao nekad Ševcovu, Goluži, Olssonu, Lindgrenu, Maksimovu i sličnima.

Kako je krenuo, na pravom je putu. Dakle, isplanirao je sve utakmice igrati u istom gradu i uspio je u Herningu. Isplanirao je izabrati lošu skupinu da bi lakše došao do kapitala od četiri boda - uspio je. Uz to je uspio izdramatizirati brojne ozljede uoči EP, a, eto, svi osim teško ozlijeđenih su u sastavu, igraju, lete. Uspio je promijeniti sugestijom i sustav natjecanja na Euru, da bi se prvoplasirani sastali odmah na startu drugog kruga. Tako je dobio Španjolsku, osvojio bodove i sada dobio na vremenu sedam dana za pripremiti završnicu u kojoj ga zanima samo zlato, dok istodobno gleda kako se u skupini do njega za to žestoko tuku Francuska, Hrvatska, Švedska...… Gle slučaja, baš oni njemu najopasniji i najneugodniji.

O njemu se danas vrte filmovi, iznimno je moćan, autoritet, sluša ga se i svima se sada dopada način na koji Danska ide prema cilju, na koji se njegov pakleni plan polako ostvaruje. Od pobjede će napraviti cijelu filozofiju da bi digao sebe i tim na još višu razinu. Prije mjesec i pol u Norveškoj kada je doista bio u problemima s ozljedama Markussena, Laugea, Landina, Knudsena, prvi puta je u svom životu rekao, “ovo je najbolja momčad koju sam ikad vidio”. U tom trenutku to je trebalo sastavu koji danas doživljava najljepše dane u karijeri pred svojom publikom.

Wilbekov spomenik je pri kraju, hoće li u nedjelju biti otvoren svečano u Herningu nakon finala, vidjet ćemo, ali da će ga se pamtiti, u to uopće ne sumnjamo. Rekli bismo, od prvog trenutka kad smo ga upoznali prije 24 godine kad je Dankinje doveo u Sutinska vrela i izgubio od Hrvatske 7 razlike, do danas, uvijek je znao što hoće. Možda bi bilo najbolje da ode kao što je i došao s Hrvatskom, pa i na isti način ako baš hoćete. A spomenik njegovu radu potpisujemo odmah.

Linker
29. studeni 2024 09:52