Roni Brmalj / Novi List / CROPIX / CROPIX
NAKON BOGATE KARIJERE

LEGENDA BI U PENZIJU, ALI GAZDA NE DA Novi trener Mladosti želi zadržati vaterpolsku ikonu

Piše: Dean BauerObjavljeno: 29. lipanj 2016. 14:40

Hrvatska hobotnica Frano Vićan zaključio je praktički jedno životno poglavlje. Jedan od najboljih vaterpolskih vratara, pa i ne samo Lijepe naše, s navršenim 41 proljećem izašao je iz bazena, povukao se s gola, okončao dijamantnu karijeru. - Tako sam rekao i tako i dalje stoji. Dakle, kraj je. Jedino u slučaju dobivanja nemoralne ponude, ali je problem što su danas svi moralni!

Iako, baš smo nedavno negdje pronašli podatak kako je veliki Karlo Stipanić, legenda Mladosti i ondašnje reprezentacije s konca 60-ih i početka 70-ih, osvajač četiri naslova klupskih prvaka Europe, ali i olimpijskog srebra i zlata, branio i s navršenih 60...
- Pa mislim da bih ja sa 60 mogao braniti još jedino na kakvom masters prvenstvu. Usput, mogu se odmah pohvaliti da već ima zanimanja za moje usluge u veteranskoj ili masters kategoriji - kroz osmijeh će Frano.

Vrlo vjerojatno točno, ali jednako tako valja ipak naglasiti da ima zanimanja za Franom i iz jednog velikog kluba, koji je tranutačno doduše u problemima. Zagrebačke Mladosti konkretno. Novi trener Žabaca Ratko Štritof rado bi ga želio u svojoj momčadi, za svaki slučaj kao drugog vratara, ako baš bude potrebe za ubacivanje. Uz još jedan dodatak. Frano bi ujedno “šegrtovao” kao pomoćnik treneru Štritofu. Interesa za takvo što ima. Kako od Štritofa, tako i Vićana, čeka se samo još blagoslov predsjednika kluba Slavka Kojića. No, čak i neovisno o ovom epilogu, to nas ne sputava u sažimanje jedne briljantne karijere.


Najposebnija 2007.

Užasavajuće je teško za neki sport s tradicijom od već debelo preko stoljeća pronaći prijelomni trenutak. Onaj neki osobiti, posebni, povijesni. Predugačko razdoblje, previše imena, događaja, utakmica, uspjeha... No prijelomni u četvrt stoljeća? Sudbonosni za povijest vaterpola u samostalnoj državi? E tu bismo se već usudili biti toliko drski i napisati da znamo koji je taj.

Cvjetnica, 1. travnja 2007. Nedjeljno jutro u domovini, a predvečerje u Down Under. U Melbourneu se igrao finale vaterpolskog SP-a. Mi protiv Mađara. Zadnja minuta, susjedi vode 7:6 i onda... njihova kontra. Marton Szivos, jedan od najboljih Mađara pliva sam prema hrvatskom golu. Do vraga i zloj kobi i našoj nadi i prokletim finalima. Stručnjaci smo za gubljenje finala. Atlanta 1996, Firenca 1999, pa Kranj 2003. Dokad više!!! Evo ga, sad opet. Tako si blizu, a ništa. Pomirili smo se već dok smo gledali Martona kako poput jegulje hitro klizi prema našem golu... Ali čekajte. Ma, je l’ on to obranio!?Je, Frano je obranio!!! Ljudi, Vićan ga je skinuo! Urlanje nije završilo, kada je već na drugoj strani u rekontri Maro Joković pogodio! Egal, produžetak, nismo izgubili! Još Hrvatska ni propala!!!

Ne da nije propala, već se uzdigla i zlato donijela pred prepuni Jelačić plac. Da, to je bio po nama prijelomni trenutak hrvatskog vaterpola. Dotad, trč-trč pa pokoja medalja, u pravilu srebrna. Nakon Melbournea je počela žetva. Žetva zlata. Nakon svjetskog slijedi europsko, olimpijsko, Svjetska liga, FINA kup. Danas, otada, otprije devet godina imamo sve i uzimamo redovito.

To je bio prijeloman trenutak. Melbourne 2007. i Vićan.
- To mi je najdraži dio karijere. To nije bilo prvo veliko zlato, već prvo reprezentativno zlato uopće. Cijeli turnir je bio poseban, ali i način na koji smo tamo došli. Ratko Rudić nas je okupio možda samo mjesec i pol dana ranije, vratio nas 4-5 starijih igrača. Nismo ni sami znali tko smo, što smo, kakvi smo. U početku to i nije izgledalo nešto posebno, ali onda smo u polufinalu dobili Srbe, tada aktualne svjetske prvake, pa u finalu Mađare, generaciju koja je godinama “terorizirala” svjetski vaterpolo. Poslije tog SP-a sve je bilo lakše. Afirmirali smo nekoliko mladih igrača koji su i dan-danas nositelji igre hrvatske vrste.

Koliko je pak Frano tog ranog proljeća, u Australiji u biti rane jeseni bio dobar, najbolje dokazuje i šaljivo pohvalni prijedlog hrvatskih iseljenika iz Melbournea koji su iznijeli inicijativu da se Vićanu udijeli status - hrvatskog branitelja. Bogami, sve da i nije briljirao cijeli turnir, za onu jednu jedinu obranu Szivosu... Zaslužio ju je. Osobito zanimljivo, Vićana je tadašnji izbornik Ratko Rudić zasebno zvao u dva navrata. Za Melbourne 2007. jer ga na EP-u godinu ranije nije bilo, te za OI u Londonu 2012, jer se nakon Pekinga 2008. povukao iz Barakuda.


Riječki bonus

- S Ratkom sam imao izvrstan odnos. Što se Londona tiče, ja sam se, ajmo reći, potajno i nadao tom pozivu. Zašto? Nakon Pekinga 2008. kada sam se ostavio reprezentacije, razgovarali smo i Rudić me pitao može li računati na mene ako ne daj Bože bude nešto s Josipom Pavićem. U London je Rudić morao zbog izmijenjenih propisa povesti dvojicu vratara jer dotad je znao imati samo jednog, kako bi imao više igrača “u polju”. Rudić mi je došao još pred kraj 2011. u Dubrovniku, tada sam još imao ozljedu ramena, ali me pitao: “Vrijedi li još onaj naš dogovor?” Naravno, odgovorio sam potvrdno, a ostalo... Ostalo je povijest.

Baš kao što je Dubrovčanin Frano gradio u biti povijest ne u svom gradu koliko u Zagrebu i Rijeci. U Mladosti u 9 godina čak 13 trofeja, od toga sva 4 europska. U Rijeci u 4 godine, 8 trofeja i najtrofejnije razdoblje u cijeloj povijesti Primorja.

- U Zagreb sam došao vrlo mlad. Imao sam 18 godina, došao sam zbog studija, a Siniša Školneković je bio prvi vratar i Mladosti i reprezentacije. Ove zadnje četiri godine u Rijeci bile su mi prekrasne. Na takav način završiti karijeru je predivno. To gledam kao na bonus u karijeri jer sam ipak došao sa 36 godina. Zapravo mi je izuzetno drago zato što sam sa sva tri velika hrvatska kluba, jer između Mladosti i Primorja, osim nešto malo Italije, bio sam ipak i u matičnom Jugu, osvajao naslov prvaka. Drago mi je što sam dobio i tu priliku igrati u matičnom klubu zbog tako ranog odlaska iz Juga. To mi je bila i želja. Svuda mi je bilo dobro, a imao sam i sreće što sam igrao u trenucima kada su ti klubovi bili na vrhuncu.

Vićan je svjetsko ime, vaterpolsku slavu skrojio je u Zagrebu, u jednoj od zlatnih epoha Mladosti čiji je vrhunac sigurno bio prije točno 20 godina kada je taj klub zasad posljednji put bio prvakom Europe. Jeste li tu postali čak i Zagrepčanin?

- Osjećam se jako udobno jer sam se ovdje udomaćio, oženio Zagrepčanku, tu živim i nastavit ću i živjeti. Da, Zagreb je ostavio dubok pečat na mene. Tih devet godina ipak sam se baš ovdje formirao i kao sportaš i kao osoba. Iz tih zagrebačkih dana najdraža mi je utakmica bila finale moje zadnje sezone u Mladosti, 2003. kada smo u petoj utakmici u Gružu postali prvaci. Bonačić je bio trener, utakmica prekinuta koju sekundu prije kraja. U četvrtoj smo se spašavali u Zagrebu, a u Dubrovniku smo odigrali fantastično. Iako, nakon te sezone nas je, čini mi se, otišlo šestero iz kluba. Zajedno s trenerom.

Linker
23. studeni 2024 17:08