Nije baš kraj prošle i početak ove godine bio idealno razdoblje za jednog od najboljih hrvatskih gimnastičara Roberta Seligmana. Najprije se na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu nije uspio plasirati u finale konja s hvataljkama, čime je ispustio najbolju šansu za plasman na Olimpijske igre, a potom je u Melbourneu, na prvoj stanici ovogodišnjeg Svjetskog kupa, slomio prst u finalu, čime je praktički ugašena i posljednja šansa da će vidjeti Tokio. No, ne da se 34-godišnji Osječanin tako lako slomiti (možda samo prst), ponovno trenira i već gleda prema sljedećim natjecanjima.
- Prst je sada dobro, jedina posljedica loma je to što mu je mobilnost malo smanjena, ne mogu ga još ispružiti i zgrčiti do kraja, ali i to će doći s vremenom. Uspio sam otići samo na dvije terapije kod fizijatra nakon skidanja gipsa i onda smo morali prekinuti zbog korone, tako da sam radio sam. Ali, fizijatar kaže da sam odlično to odradio, prsti izgleda vrlo dobro. U svakom slučaju, jedno iskustvo više. Sada već stvarno jako dobro treniram, vratio sam se bez problema, radim sve što sam i prije, čak sam ponešto i pojačao vježbu. Puno je bolje nego što sam očekivao, tako da je čak ova pauza i dobrodošla, postepeno sam se rehabilitirao, nisam morao žuriti zbog nekih budućih nastupa - priča Seligman.

Dobrodošla pauza

Zanimljivo, bila mu je ovo najteža ozljeda u karijeri koja nije nimalo kratka.
- Istina, najteža u 27 godina koliko sam u gimnastičkoj dvorani. A od toga nekih 16 godina u seniorskom dijelu gdje su konstantni pritisci, putovanja, termini, sad je europsko, sad svjetsko prvenstvo... Mogu reći da me je poslije svih tih godina ova korona malo i ‘rifrešala’. Jer, koliko god to sve izgleda lijepo, divno, krasno, vrhunski sport nije samo fizički težak, nego je teško i u glavi sve posložiti, prebroditi, uvijek biti spreman odgovoriti na pritiske. Možda neki mlađi ne gledaju to tako, ali meni je ova pauza dobro došla. Samo kad bi sada sve krenulo dalje u normalnom ritmu, ali to još ne znamo, nema nikakvih službenih odluka kada će se sezona nastaviti.

Europsko prvenstvo bi se na jesen ipak trebalo održati, što gimnastiku svrstava među rijetke sportove koji će ove godine imati veliko natjecanje.
- Da, imamo neslužbene informacije da bi EP trebalo biti u listopadu i da ga Baku želi organizirati. To bi bilo super, pogotovo za nas koji smo se prije nekoliko tjedana vratili u svoje dvorane i sada imamo taman dovoljno vremena da se možemo jako dobro pripremiti, ući u top formu i pokazati sve što znamo.

Globalnost je problem

Kakva je situacija s osječkim turnirom World Challenge Cupa koji se trebao održati u lipnju, pa je naknadno prebačen na rujan?
- Na žalost, otkazano je sve. Ideja je da iduće godine opet bude u svibnju, kao što je bilo i prije. Problem je što je gimnastika globalan sport, raširen po cijelom svijetu, vodeće velesile su Kina, Japan, Rusija, SAD, Brazil... Cijeli svijet se bavi gimnastikom i kad organizirate jedan turnir Svjetskog kupa, ne možete reći: sad se u Indiji i Rusiji rasplamsala zaraza, pa Indijci i Rusi ne smiju doći, a svi drugi mogu. Teško je da će takvih turnira biti ove godine, ali nadam se da će se EP održati, jer se u Europi stabilizira situacija. To bi bilo super za sve, kotač zamašnjak za iduću sezonu.

Još se ne znaju pravila

Vratili smo se malo na prošlu godinu. S velikim je nadama otišao na Svjetsko prvenstvo u Stuttgartu, uvjeren da može ući u finale i plasirati se na Olimpijske igre. Dobro je započeo kvalifikacijsku vježbu, a onda je jednostavno sišao s konja i svi snovi su mu se raspršili.
- To je, iskreno, bilo najveće razočaranje u mojoj karijeri. Bilo je iznimno teško motivirati se, vidjeti svjetlo na kraju tunela, ali kad sam sve zbrojio i oduzeo, kad sam vidio da i kroz Svjetski kup postoji šansa za OI, počeo sam slagati priču i sam sebi govoriti - nije to kraj svijeta, negdje će se otvoriti, a ako i ne uspiješ to ostvariti, postoji razlog zašto, samo uživaj u onome što radiš. A ja stvarno posljednjih nekoliko godina uživam, drugačije je to nego kao kad sam bio mlađi. Izvlačim neke pozitivne stvari iz svakog nastupa i uživat ću dok god me zdravlje služi i dok god budem među najboljima na svijetu. Zato mi, za razliku od mlađih kolega, nije problem motivirati se ni u ovom razdoblju, uživam u svakom treningu kao da će sutra biti natjecanje. To iskustvo mi je prednost, ali postoje i mane. Bolovi su veći, treba malo dulje da se uđe u formu, godine ipak nose svoje.
Budući da su zbog koronavirusa zaustavljene kvalifikacije za Olimpijske igre i još uvijek nije definirano kako će završiti, nada li se Seligman da i za njega postoji još neka minimalna šansa za Tokio?
- Ne znaju se još točno pravila i kakve će biti odluke. Vidjet ćemo kako će se to razvijati, ali ne opterećujem se, idemo dalje. Korak po korak, natjecanje po natjecanje - zaključuje osvajač europskog srebra (Glasgow 2018.) i bronce (Lausanne 2008.).