Start nove sezone SuperSport HNL-a pod radnim naslovom "kiosci u plamenu" - brojem prodanih godišnjih pretplata vodeći hrvatski klubovi približavaju se NBA standardima - obilježio je veliki derbi u kojem je Dinamo na rijetko viđen način deklasirao Hajduk. Ili je to barem učinio u zbunjujućoj ocjeni Igora Bišćana.
Brdo jalove kontrole i tri udarca u okvir bila su, naime, dovoljna Dinamovu treneru da u eter pusti pretencioznu izjavu poslije koje se navijač plavih pita - kako će to tek izgledati kada nekoga zaista razmontiramo?
Nekoj dramatičnoj zlobi ne bi trebalo biti mjesta u novinskim recenzijama utakmica na samom početku kampanje, pogotovo ne nakon što je Dinamo već pospremio jedan trofej u riznicu, pa ćemo se ovdje zaustaviti te u nastavku priče manje baviti nezgrapnom metaforikom, a naglasak više staviti na ponuđeni sadržaj. Premda je derbi bio uzbudljiv, u žanrovskom smislu zadovoljeni su ovdje svi elementi drame, u stvarnosti je priča bila sadržajno tanka. Kada ga pitam za raspoloženje okoline na tribini, navijač sa zapada gore otkriva mi da je većina Dinamovih navijača u njegovu okruženju otvoreno protestirala i prije Hajdukova preokreta. Malo toga im je bilo po volji, kaže.
Uloge negativaca
Smetalo im je što se Dinamo ukazao u formi španjolske reprezentacije iz mokrih snova Luisa Enriquea: momčad kao ‘inkvizicija‘ koja umara, spremna za kontrolu u vidu tisuću dodavanja u širinu, ali bez traženja dubine. Nogomet se još uvijek igra za golove, a ne za kontrolu posjeda. Na drugoj strani, Hajduk se predstavio kao napadački jalov suparnik, sretan što može nekažnjeno sjediti na vlastitoj polovici. Postalo je zabavno tek kada su se najskuplji akteri za promjenu odlučili okušati u ulogama negativaca. Ferro koji velikodušno časti Špikića uoči pogotka. Petković koji dodaje loptu Lučiću s bijele točke. Livaković koji manirom ambicioznog alpinista osvaja vrhunce na leđima i tjemenu Marka Livaje, ali ne uspijeva doći do lopte.
Ne znam za Hajduk, ali ovih 1-2 na koncu ipak može poslužiti kao dobar ‘kick-start‘ Dinamove sezone. Iako treneri vječno inzistiraju na pozitivnoj atmosferi u svlačionici, poneko grubo prizemljenje moglo bi u stvarnost vratiti junake Bišćanove svlačionice, a onda i trenera primorati da ispočetka razmotri određene odluke uoči ključnih utakmica ovog ljeta. A te se utakmice, ne zaboravimo, tiču plasmana u skupinu Lige prvaka ili barem Europske lige.
Bišćanovi heroji poput Petkovića, Livakovića, Ivanušeca ili Šutala zaista su proteklih sezona zadužili klub, dok su ga u suradnji s Oršićem, Ademijem i društvom vukli prema donedavno nezamislivim vrhuncima, prije svega prezimljavanju u Europi, ali i bogovima se ponekad događalo da padnu na tjeme. Bruni Petkoviću se, za ilustraciju, u nepunih mjesec dana dogodilo da je promašio dva jedanaesterca, prvi u finalu Lige nacija, drugi protiv Hajduka. Njegovu egu i statistici nikako neće odgovarati da ga Bišćan razvlasti kada Dinamo sljedeći put dođe u priliku zabiti s bijele točke, ali taj se potez čini kao nužan i logičan korak. Od nekih kratkih rezova trener neće moći pobjeći.
Plave obaveze
A onda bi nas u sljedećem poglavlju trebao uvjeriti da zna složiti napadačku igru koja će pozivati navijače na stadion. U stavu i nogometnoj filozofiji s kojom je kao šampion prošao kroz ciljnu ravninu, te sada produžio u novu sezonu, Bišćan još nije pokazao u kojem smjeru misli gurati projekt.
Tijekom utakmica njegovoj se momčadi zalomi previše onih "ali tu smo već bili s loptom..." momenata na koje je kao na crnu točku u svoje vrijeme volio upozoriti pokojni Josip Kuže. Htio to ili ne, Dinamo je od tada rob obveze da igra napadački, uzbudljivo, atraktivno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....