'Jednog dana bi volio postati izbornik, ali prvo želim postati ozbiljan trener'

Ne da se barba Pero. Kapetan koji se nikad ne zaboravlja, čovjek iz najzlatnijih dana, veliki autoritet na terenu i izvan njega, ali ne nametljiv nego jednostavno - Metličić. Pokoja sjeda viška je probila, ali ne da se.

- Šarmantno je to - smije se.

Makar Marko Kopljar igra sve bolje, a klinci se pojavljuju sve više, malo tko na EP nije došao i rekao, “i Pero bi vam dobro došao”, a on je tu priču jednostavno zaboravio, prekrižio, okrenuo se obitelji, novom životu u Celju, bježi od sukoba, nepotrebnih diskusija. Ne treba mu...

I još jednom je uspio. A nije baš jednostavno kako se čini. Biti autoritet u Celju nije nimalo lako jer Celje je rukometna tradicija, Celje jako drži do svoga, a, eto, i nakon što se jedan projekt naprasno raspao, nakon što su se mnogi preko noći razišli, Pero je ostao i danas drže do njega kao što su nekad držali do Mane, Alvara, Šojke, Gipsa...

U Celju mi je dobro

- Vidite, dobro mi je. Nije mi obitelj tu, ali nije ni daleko. A rukomet je moj život, neke stvari moraš pregrmjeti. Uspijevam, često sam u Splitu, imaju razumijevanja. I drago mi je što smo se našli, meni je dobro u Celju, oni su zadovoljni, možda čak i ostanem još godinu-dvi, vidit ćemo. Toliko još mislim odigrati, a onda bi bilo dosta.

Uzeli ste Kup Slovenije?

- Jee, to je k’o da smo osvojili Ligu prvaka. Pazite, tu smo Perke ( Perić), Toske ( Toksić), Luka ( Žvižej) i ja, sve ostalo su dica. Na njima je teret, mi pomažemo koliko možemo. To katkad izgleda dobro, ponekad baš i ne, najčešće u ligi, ali mora postojati način da dica odrastu. A imaju potencijal, strašan, mali Marguč, Skok, Mačkovšek... Treba vrimena. To što mi imamo ove sezone je senzacija, dokaz da trener Matić radi sjajan posao. Čuo sam dosad da je dobar, sada sam se uvjerio da je tako. U Europi smo u četvrtfinalu, izbacili smo Dance, Kup smo osvojili, ligu ćemo teško, realno. Slovenija iduće godine ima dvojicu u LP, mogli bismo se tu ugurati, makar će uz Cimos i Gorenje biti teško, a u Europi još izbaciti Benficu, ostalo je nerealno. Ne treba pretjerivati.

Kako igra Pero?

- Dobro, znate mene. U obrani sam im puno važniji, u napadu ako treba potegnuti mogu, ali naglasak je da to rade mlađi. Dobro, zalomi se šest protiv Danaca, pa slično u Kopru, može se, nisam baš za bacit’.

Možda reprezentacija?

- Ma neee, ne više, ne bi bilo smisla, niti mi pada na pamet. Došli su mlađi, igraju sve bolje, a ja lipo uživam, što mi fali.

Malo ipak repka?

- A dobro, malo da, nije to tako lako zaboraviti nakon svega, ali nekako sam već uspio. Baš je bilo lipo. To se ne zaboravlja.

Ostaje li Pero u rukometu nakon još godinu-dvije igranja?

- Ja bih volio.

U čemu se vidi?

- To još nisam siguran. Recimo, ova ideja s Akademijom u Splitu bila je pun pogodak. Zaživjela je, ostala, evo, pet godina, a promijenilo se puno toga. Ne ide se više na masovnost, nego na kvalitetu, imamo tri godišta '98, '00. i '02, to je velika stvar. Osvajamo turnire, igramo natjecateljski i dogodilo se da mali Šipić iz naše Akademije ove godine postane prvi igrač koji je debitirao u prvoj momčadi. To je sitnica, a tako velika stvar. Mislim stvar koja ima budućnost, makar je to u Splitu s rukometom relativna stvar...

Kaže da je u Celju više pomoć mladima, gledaju ga kao autoritet. Zašto to ne bi bio nagovještaj nekoj trenerskoj karijeri? Recimo, izborničkoj? Takav imidž u hrvatskom rukometu imaju možda tek Balić ili Džomba od “zlatnih Portugalaca”.

- Vidite, razmišljam i ja o tome u posljednje vrijeme. Nije me pamet prebacila, i neće, ali Vladan ( Matić) često me pita što mislim, kako ovo, ja često sugeriram mladima... Mislim da mi ide. Da, volio bih jednoga dana biti hrvatski izbornik, ne bih se bojao takvog izazova, ali prvo bih želio postati trener, ozbiljan trener, raditi samostalno, pokušati vidjeti stvari iz drukčije perspektive. Mislim da je to bitno, da sve ima svoj put i da stvari ne treba preskakati. Valjda ću uspjeti...

Uopće ne sumnjamo. A kako živci?

- Pa, imam, fala na pitanju, makar ponekad planem, ali molim vas, tko ne plane? To se zovu emocije, a znate...

Gledao je Srbiju, EP, pregršt emocija je bilo.

- Jesam, bilo je dobro. Nije lako Slavku u svemu tome, a naravno uvijek se može i više, ali može se i doli. Zato je važno biti ustrajan, to je najveća stvar koju su napravili. U Srbiji sa Srbijom problem je bio samo glava, ništa više. Mislim da se u odnosu na portugalska vremena puno toga promijenilo, ali je dobro što se Kopljar diže, što je Mirko na visini, što je Štrlek odličan i naravno što to Ivano, Lac i Vori još uvijek prate. Nadam se da će u Londonu to prebroditi i nastaviti s osvajanjem. Ja sam uvik uz njih. I polako, vrag odnija prišu.