Tin Srbić: ‘Ovo je borba za svjetsku medalju, ne za Olimpijske igre i zato nema bilo kakvog kalkuliranja‘

Nije mu bilo nimalo lako lani, bila je to prva godina od 2016. da je ostao bez velikog finala. Zbog novog je pravilnika ocjenjivanja morao kretati praktički od nule, u velikoj mjeri mijenjati vježbu, a na sve to se nadovezala i neugodna ozljeda ključne kosti koja ga je mučila mjesecima. Jasno je da je u takvoj situaciji izostao rezultat i nekog drugog bi to možda i poljuljalo, ali Tin Srbić je građen od malo čvršćeg materijala. Najbolji hrvatski gimnastičar ne samo da je prebrodio sve probleme, nego se i u velikom stilu vratio u vrh. U travnju je u Antalyji prvi put u karijeri postao europski prvak, a ove će se nedjelje u Antwerpenu (17.20 sati) boriti i za novu svjetsku medalju.

U njegovoj već sada grandioznoj karijeri ovo je osmo veliko finale, četvrto na svjetskim prvenstvima. U Montrealu 2017. je šokirao svijet i osvojio zlato, godinu kasnije u Dohi je bio četvrti, a u Stuttgartu 2019. je završio sa srebrom oko vrata.

- Četvrto finale iz pet pokušaja! Jako sam sretan takvim omjerom, sretan sam što sam ponovno u finalu jer bilo je jako puno problema prošle, pa čak i pretprošle sezone. Što zbog ozljeda, što zbog promjene pravilnika zbog koje sam morao iz korijena mijenjati sve što sam ikad učio i znao. Borili smo se trener i ja s time i na kraju se izborili. Sretan sam ovom sezonom i svojim fizičkim i psihičkim stanjem, ako je bilo onih koji su sumnjali, pokazao sam im da sam opet tu u svjetskom vrhu. Imam još jednu priliku i čast boriti se za svjetsku medalju i tako i gledam na ovo finale. Ne kao na dvoboj protiv Arthura Mariana za odlazak na Olimpijske igre, nego kao na finale SP-a u kojem se sva osmorica borimo za istu stvar, za medalju - poručuje iz Belgije aktualni europski prvak i olimpijski doprvak na preči.

Taj dvoboj protiv Mariana koji je spomenuo druga je velika priča nedjeljnog finala, dakako uz samu borbu za postolje. Ta čudna, a na žalost i nepravedna gimnastička pravila kažu da će na ovom SP-u samo jedan specijalist za sprave biti nagrađen ulaznicom za Pariz. Kako su se šestorica finalista već plasirala na OI kroz višeboj ili kao članovi jedne od 12 najboljih svjetskih ekipa, za to jedno mjesto u finalu će se boriti Srbić i Mariano. Tko bude slabiji u tom ogledu, imat će šansu dogodine u Svjetskom kupu, ali jasno je da bi obojica željela što prije rezervirati put u Grad svjetlosti. Brazilac nastupa prvi, a Tin treći što možda otvara prostor za kalkulacije, izvedbu neke lakše varijante vježbe ako Mariano dobije slabiju ocjenu. No, naš gimnastičar ne želi ni čuti za takvo što.

- I da želim, ne smijem kalkulirati! Iz respekta prema paktu koji smo trener i ja sklopili i koji kaže da nema kalkuliranja. Iz dosadašnjeg sam iskustva stekao dojam da te kalkuliranje u puno slučajeva dovede do toga da na kraju nisu zadovoljan ishodom. Puno je bolji osjećaj kad ideš bez kalkulacija, na glavu, pa kako god to završilo. Tako da mi, iskreno, nije bitno kako će Mariano odraditi, hoće li dobiti 15,000 ili 12,000. Ja ću raditi svoje!

Ponavlja Tin još jednom da je ovo finale za njega borba za medalju, a ne za Olimpijske igre.

- Prije samog dolaska ovamo isključiva mi je želja bila odraditi najbolje što mogu jer sam napokon osjećao da je forma tu i da je vježba na razini svjetskog finala. Doslovno mi je u glavi bilo samo to da pobijedim tremu i nervozu, da odradim solidnu vježbu, a o Olimpijskim igrama nisam uopće razmišljao. To sam počeo raditi tek nakon doskoka u kvalifikacijama i nakon što sam shvatio da sam jako, jako blizu i da je velika šansa da već s finalom odem na OI. Na žalost, nije ispalo tako, pa se Mariano i ja moramo boriti za istu stvari. Ali, trenutno mi taj odlazak na OI nije prva stvar jer teško je tako razmišljati. Na prvom je mjestu borba za medalju. Da mi je netko ranije ponudio da uzmem medalju, ali se ne plasiram odmah na OI ili da odem u Pariz, ali bez medalje, izabrao bih medalju. Jer svjetska medalja je svjetska medalja, ne dobiva se svaki dan takva prilika.

Priznaje da mu nije bilo lako psihološki prebroditi činjenicu da je bio nadomak olimpijske kvote već u kvalifikacijama, a sada ipak mora ići u novu borbu za Pariz. Mariano se, naime, u finale provukao kroz ušicu igle, a s druge strane, njegov je Brazil bez ekipnog plasmana na OI ostao za samo 0,166 bodova.

- Trebalo mi je 3-4 dana da to shvatim. Bio sam na velikom emocionalnom vrtuljku prije kvalifikacija, ogromna je bila razina nervoze, stresa i treme. Kad sam doskočio, sve je to nestalo i bio sam posve prazan. Onda dva dana razmišljaš, sam sebe uvjeravaš da dovoljno vrijediš i da si se po svoj logici već trebao plasirati na OI. Počneš se zamarati stvarima koje trenutno ne možeš promijeniti i sve te to onda iscrpi. Trebalo je nekoliko dana da se sam sa sobom dogovorim i da shvatim da je to tako i da se mogla dogoditi situacija da ne uđem u finale i uopće se trenutno ne borim za OI. Mislim da sam uspio u glavi okrenuti to na šansu, a ne na gubitak šanse. Trenutno se ne zamaram time, ali prethodnih dana me to emocionalno iscrpljivalo. No, takav mi je sport, tako sam si izabrao. Ako će se u budućnosti nešto mijenjati, ako ja budem u prilici nešto mijenjati, dapače, ali sada je situacija takva i idemo se boriti do kraja.

Otkriva Tin da u finalu planira raditi vježbu početne ocjene 6,3, što znači da vraća i element "hvast" koji je u kvalifikacijama samoinicijativno izbacio jer ga je dosta mučio.

- Da radit ću ga. Imao sam 2-3 dana poslije kvalifikacija, neću reći problema, s tim jer i trener mi je govorio da uopće ne izgleda loše, ali iz nekog razloga nisam bio zadovoljan. To mi je oduzimalo dosta pažnje, ali posljednjih nekoliko treninga je bilo u redu i stvarno nema smisla razmišljati zašto mi se to događa na tako laganom elementu i zašto me muči. To se u gimnastici jednostavno dogodi, možeš fulati bilo koji od deset elemenata. Ali, kažem, zadnjih dana je sve u redu i radit ću sve jer bitno mi je da početna ocjena ipak bude visoka.

Trener Lucijan Krce kaže da zbog svih problema koje su prošli već i sam plasman u finale doživljava kao medalju. Razmišlja li i Tin na sličan način?

- Što se tiče našeg osobnog zadovoljstva, slažem se s trenerom da ovo vrijedi kao medalja. Trener je prošao sve što i ja, pokušavao me na sve moguće načine podići i vratiti u svjetski vrh, tako da osjećam i njegovu sreću. Ali, nije tu kraj. Kad smo već zaslužili ovakvu priliku, idemo je probati objeručke zgrabiti i bez kalkulacija napasti jer drugačije se u najvećim finalima ni ne može. Nećemo sada tu stati jer svjestan sam da sam jedan od kandidata za medalju.

Je li pratio momčadsko i višebojsko finale, kako su mu izgledali konkurenti na preči?

- Nisam bio u dvorani jer su finala bila kasno i morao bih se u ponoć vraćati u hotel, ali pratio sam sve na mobitelu. Sve su to ljudi koji su u najboljoj mogućoj formi, u formi života. Daiki Hashimoto ni i u momčadskom ni u višebojskom finalu nije išao sa svojom najjačom vježbom, jer mu je ključno bilo odraditi bez pada. Vjerujem da će u nedjelju ići sa svojom najtežom vježbom. Kod ostalih je bilo grešaka, Chiba je u višeboju pa na "običnom" pruženom tkačevu, što je element koji je naizgled lagan, ali eto, dogodi se greška. Ma, svi su u formi i nema tu puno filozofiranja, znam kakvo je stanje ako svi odradimo svoj maksimum.

Osam je dana bila rupa između kvalifikacija i finala, je li psihološki ipak bilo lakše nego u Tokiju kad su bili zatvoreni u Selu zbog Covida?

- Sigurno je bilo lakše. Prvo i najbitnije, zato što nemam ozljedu kao što sam imao tada kad su me mučila leđa. I drugo, nema svakog jutra pljuvanja u epruvete i nošenja na testiranje koje može pokazati plus ili minus. Možemo normalno šetati po gradu, ići na večere, razgledavati, gledati tekme što je meni omiljena razonoda.