Sandra Perković u subotu poslijepodne vratila se u Hrvatsku nakon izvrsnog uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama. Naša najuspješnija atletičarka ponosno je dočekana sa srebrom oko vrata, a da Svjetsko prvenstvo u Eugeneu doda i dodatni ukras hrvatskoj atletici, potrudila se i Marija Tolj s osmim mjestom u finalnom poretku.

Kraljica diska u Americi se predstavila u punom sjaju i srebrnu medalju zaradila hicem od 68.45 metara, što je njezin najbolji izbačaj ove sezone. Osim kamera i mikrofona, u zračnoj luci u Velikoj Gorici dočekali su ju mališani u majicama s grbom Mladosti, a kada je ispraznila ruke od silnih buketa i poklona dobrodošlice, obratila se javnosti.

- Trebalo mi je dva do tri dana nakon finala da dođem k sebi, da ovaj trenutak posvetim sebi i svom timu koji je naporno radio sa mnom svih godinu dana od Tokija, pa i ranije. Vratila sam se kući sa srebrom i najboljim svojim hicem sezone, ne mogu biti sretnija - poručila je Sandra.

Moj je cilj bio poznat

Malo tko je očekivao da će za prvo mjesto Eugenea trebati nadmašiti bacanje Bin Feng. No, Kineskinja je osim zlata pokupila titulu pravog iznenađenja sezone i sa 69.12 već u prvoj seriji za gotovo tri metra nadmašila dotadašnji osobni rekord i pokazala da će njezin disk uvelike utjecati na raspodjelu medalja u Americi.

Tako je i bilo, bacanje 28-godišnje Feng pokazalo se neuhvatljivim za sve finalistice, a rivalstvo naše Sandre i aktualne olimpijske pobjednice iz Tokija Valerie Allman odražavalo se u borbi za srebro. Naša najbolja bacačica nije mogla izabrati bolji trenutak da nadmaši Amerikanku koja je u Oregonu bila u ulozi velikog favorita.

- Cilj koji sam vam i prethodno otkrila bio je potući se s Amerikankom, rekla sam vam da neće biti prva – rekla je kroz smijeh, pa nastavila – ali eto, na kraju nismo ni jedna ni druga na samom vrhu. Kineskinja je odlično odradila posao i jako sam sretna što ženski disk doseže visoku razinu kvalitete, ali najvažnije mi je da sam odradila svoj cilj. Došla, uzela medalju i otišla.

Bila sam povrijeđena

Sandrin najbolji ovosezonski hitac ne samo da je značio novo odličje, već je ujedno bio dovoljan za ispisati povijest. Jer to joj je peta medalja sa svjetskih smotri, čime se nitko drugi ne može pohvaliti. Povijesni niz započeo je još 2013. osvajanjem zlata u Moskvi, dvije godine kasnije uzela je srebro u Pekingu, da bi 2017. u Londonu ponovo zasjela na tron postolja, u Dohi 2019. završila treća i sada postala vlasnik novog srebra u Eugeneu. U vitrini najbolje hrvatske atletičarke još su dva vezana olimpijska zlata (2012., 2016.) i pet europskih odličja.

- Volim rekorde, volim činiti sve što nitko prije mene nije uspio. Osvojiti pet medalja na velikim prvenstvima velika je stvar, ali ne mislim tu stati. Nadam se zdravlju, dobroj volji i želji. Sljedeće godine očekuje nas Svjetsko prvenstvo u Budimpešti, a zbog blizine se nadam da ću uloviti puno hrvatskih navijača na tribinama - poziva Sandra.

Kada smo se prisjetili slavnih trenutaka zavidne karijere naše diskašice, red je došao na ono crno razdoblje iz prošle godine, gdje smo na Sandrinu licu često gledali suze, ali nismo ih mogli nazvati radosnicama kako to inače činimo. Naravno, riječ je o Olimpijskim igrama u Tokiju. Naravno da nije bila zadovoljna četvrtim mjestom i ostankom bez medalje.

- Tokio mi je bio ogromno fizičko i psihičko iscrpljenje... Poslije toliko dugo godina biti svrgnut s trona, biti povrijeđen i znati da vaših sto posto nije bilo dovoljno za odličje, pa nova razočarenja poslije. U pojedinim savezima imala sam status kao da ništa nikad nisam osvojila. No, zahvaljujući mom timu na čelu s Edisom Elkasevićem vratila sam svoj inat. Sjeli smo, rekli da nećemo ovako završiti olimpijski ciklus, da ćemo se vratiti i trenirati, a tek kasnije razmišljati o odmoru - prisjetila se Sandra, pa zahvalila onima koji su joj pomogli stati na noge:

- Želim zahvaliti gospodinu Siniši Krajaču iz HOO-a jer je po završetku samih igara pozvao nas na sastanak, razumio da je ono u Tokiju bila čista slučajnost i da ovakvu sportašicu kao što sam ja treba pratiti i dalje. Ova srebrna medalja vratit će sjaj ranijih godina i nadam se da ću dobiti programe koje zaista zaslužujem.

Spomenuti Edis Elkasević, trener hrvatske predstavnice, složio se da odličje iz Eugenea znači veliki povratak.

- Sandra uvijek teži tomu da bude najbolja i da uživa u onome što radi. Prošle godine potonula je duhom, najviše ju je boljelo vidjeti da mi ne možemo trenirati, a drugi mogu. Bila je to pljuska u lice, pa još ostanak bez medalje u Tokiju. Na kraju je sve to ispala motivacija za dalje, a ova medalja posebno ju veseli jer predstavlja povratak na vrh - rekao je, a Sandra se složila i otkrila odakle joj motivacija.

- Disk bacam s ljubavlju i zato mogu dati sve od sebe. Hvala Bogu i zdrava sam unatoč nekim manjim ozljedama. Mogu samo zahvaliti timu koji sve to drži pod kontrolom. Republika Hrvatska je tako mala, a njena zastava stoji uz kinesku i američku, pa i dalje imamo bacačice s najviše odličja. Kada to uzmem u obzir, motivacije stvarno ne fali - poručila je povratnica i zaradila aplauz prisutnih.

A zaslužila ga je i Marija Tolj, osma iz Eugenea u svjetskoj konkurenciji.

- Ponosna sam i presretna što je Marija uspjela obraniti svoj status. Ni na jednom natjecanju nisam ju vidjela toliko živu, emotivnu i borbenu. Dvije Hrvatice u osam najboljih na svijetu ogroman je uspjeh - prokomentirala je Sandra kolegicu.