Rekla je prije desetak dana - nadam se da će mi Hanžekovićev memorijal vratiti osmijeh na lice. I naravno da joj ga je vratio. Sandra Perković ostaje vladarica Zagreba, vladarica stadiona Mladosti, vladarica najdražeg mitinga. Po 11. put u karijeri najbolja hrvatska atletičarka proslavila je pobjedu u rodnom gradu, nošena bučnom podrškom tribina čija je miljenica još od 2006. kad je kao 16-godišnja klinka prvi put nastupila na Hanžekovićevom memorijalu. Još više se ta ljubav rasplamsala 2010. kad je prvi put ovdje pobijedila i otada do danas samo dvaput nije trijumfirala.
Lani je hrvatska rekorderka u bacanju diska proslavila jubilarnu desetu pobjedu, ali svima je bilo jasno da se nema namjeru zaustaviti na toj brojci. Do 11. slavlja doveo ju je hitac od 67,71 m iz druge serije, najbolji hitac godine, kojim je ostavila iza sebe Talijanku Daisy Osakue (63,68) i drugu hrvatsku predstavnicu Mariju Tolj koju je domaća atmosfera također inspirirala za rezultat sezone - 63,39 m.
A što se tiče onog vraćanja osmijeha na lice s početka teksta, taj je osmijeh nakratko nestao prošli mjesec na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti koje je Sandra završila na petom mjestu. Jasno je da je bila tužna i razočarana takvim ishodom, što i ne čudi jer ipak je riječ o rođenoj pobjednici, ženi koja u svojoj riznici ima čak 13 medalja s najvećih natjecanja, od čega deset zlatnih. No, koliko god tužna bila, ipak je bila realna i svjesna da nakon dviju kompliciranih ozljeda ovog ljeta nije imala iza sebe dovoljno natjecanja na kojima bi uhvatila najvišu razinu forme.
U Budimpešti je i u kvalifikacijama i u finalu bacila svoje najbolje rezultate sezone, pokazujući da polako raste, a potvrdila je to prošle subote u Kini kad je na mitingu Dijamantne lige tri puta prebacila 67 metara. Napunjena samopouzdanjem u svom je dvorištu ponovno bila u elementu, ne namjeravajući prepustiti pobjedu nikome.
- Rekla sam da ću baciti rekord sezone i napravila sam to! Bilo je super, mogla sam možda i malo bolje od ovih 67,71, ali krug je malo brz i noge me nisu slušale kako su trebale. No, i ovo je odlična najava za sljedeći vikend. Hvala Zagrebu, hvala svim navijačima što su došli i bodrili nas, jako mi je bitno da sam i ove godine pobijedila - poručila je Sandra.
Za zagrijavanje je bacila 62,28, a onda je u drugoj seriji disk poletio na tih sjajnih 67,71 što je hitac koji ju je doveo na četvrto mjesto ovogodišnje svjetske ljestvice. Bacila je još 65,43 i upisala tri neispravna hica.
Sezona za Sandru uobičajeno završava Hanžekovićevim memorijalom, ali ne i ove godine. Preostalo je, naime, još finale Dijamantne lige predstojeći vikend u američkom Eugeneu, tako da je pred dvostrukom olimpijskom pobjednicom još jedno dugačko putovanje, ali i borba za sedmu ukupnu pobjedu u najprestižnijoj atletskoj seriji. Sandra je vodeća nakon pet kvalifikacijskih mitinga, ali ti se bodovi brišu i dijamant će osvojiti ona djevojka koja bude najbolja u velikom okršaju šestorke na Hayward Fieldu.
- Nema vremena za slavlje jer putujem u Ameriku za tri dana. Nije sezona još gotova, idemo je završiti još jednim najboljim rezultatom godine. Trenirat ću idućih dana na ovom stadionu jer je mreža ista onoj kakva me čeka u Eugeneu, a i krug je podjednako brz, tako da mislim da će mi sve to uvelike pomoći i da bi moglo ispasti dobro.
Pokazalo se točnim ono što je govorila u Budimpešti, da joj je zbog ozljede nedostajalo natjecanja da uhvati pravi ritam i formu. Jer sada je sa svakim natjecanjem sve bolja.
- Da, falilo je natjecanja, osjećaja eksplozivnosti, motiva za velike daljine, jer na treninzima je sve monotono. Sljedeće godine ćemo se čuvati ozljeda kao vraga i spremiti se za Pariz što bolje možemo.
Dotaknuli smo se još malo Eugenea. Je li došlo vrijeme za sedmi dijamant?
- Ma joj, lovim ga još od 2018. godine. Tad se razboljela, nisam ga ulovila i eto još uvijek ga lovim. Četiri sam puta bila druga, pa ajde više, ha-ha.
Htjela se Sandra na kraju, kao neformalna kapetanica hrvatske atletske reprezentacija, nakloniti i svojim kolegama.
- Velike čestitke Filipu Pravdici koji je odradio odličan posao na Trgu, također i Filipu Mihaljeviću, koji je bio sjajan na Fontanama, a u nedjelju smo bili mi na redu. Sara druga, Marija treća, ja prva... Hrvatska atletika raste i ovaj je miting još jedan pokazatelj da imamo budućnost i da smo na dobrom putu da imamo što brojniju reprezentaciju u Parizu.
Sjajan je dan imala i druga hrvatska predstavnica Marija Tolj. Iza nje je također vrlo izazovna sezona, dugo se borila s ozljedom leđa koja ju je u potpunosti izbacila iz forme. U Budimpešti nije uspjela ponoviti lanjski uspjeh, ostala je bez finala SP-a, ali već tada je poručila da se do kraja sezone želi barem za nijansu podići i u Zagrebu bacati preko 60 metara. I uspjela je u tome, štoviše sa spomenutih 63,39 obilato je prebacila tu granicu.
Napokon je pronašla osjećaj za disk koji je tako dugo tražila, tako da možemo reći da je šteta što je sezona na kraju. No, ima Marija, naravno, u sebi puno veći potencijal, uostalom lani je osobni rekord podigla na 64,71 m, i nadamo se da će ga zdrava i spremna ispuniti u olimpijskoj 2024. godini.
- Dogodio se taj klik koji sam tražila. Bilo bi bolje da je došao malo ranije, ali neću se žaliti. Zatvoriti sezonu sa 63 metra je odlično. Pokazala sam sama sebi da se mogu vratiti. To je dobar temelj za iduću godinu, samo da ne bude većih ozljeda i bit će sve dobro - rekla je Marija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....