Ostvarenje sna u Moskvi, savršenstvo u Londonu i brončane suze u Dohi

U noći s petka na subotu po hrvatskom vremenu Sandra Elkasević otvorit će osmo poglavlje svojih nastupa na svjetskim prvenstvima. Kako smo već pisali i kako nam je i sama rekla u nedavnom intervjuu, na Svjetsko prvenstvo u Tokiju otputovala je s puno više opreza nego ranije, jer znatno je kasnije krenula s pripremama za ovu sezonu i zasad nema hitaca preko 67 metara. U takvoj situaciji nije u najužem krugu favoritkinja, točnije ima osmi rezultat ove sezone među prijavljenim bacačicama diska, ali znate i sami da Sandru nikad ne treba otpisivati. Vidjet ćemo što će nam donijeti subotnje kvalifikacije, onda - nadamo se - i nedjeljno finale, a prije toga smo se odlučili prisjetiti prethodnih sedam Sandrinih nastupa na svjetskim prvenstvima s kojih je donijela pet medalja...

Berlin 2009.

9. mjesto (60,77)

Samo mjesec dana prije debija na svjetskim prvenstvima, Sandra je u Novom Sadu uvjerljivo osvojila naslov europske juniorske prvakinje, ostavivši najbližu konkurenticu više od sedam metara iza sebe i srušivši hrvatski seniorski rekord (62,44). Odlazak u Berlin za 19-godišnju je klinku bio najljepša nagrada i nitko nije pred nju stavljao nikakva velika očekivanja. No, tinejdžerica iz Dubrave odlučila je odmah ostaviti trag i na najvećoj sceni i već u premijeri je sa 62,16 izborila plasman u finale. Završila ga je na devetom mjestu (60,77), ali bila je to jasna najava da će u sljedećem desetljeću postati dominantna figura među bacačicama diska.

Moskva 2013.

ZLATO (67,99)

Nakon one nes(p)retne epizode 2011. kada ju je nepažnja koštala pada na doping-testu i šestomjesečne suspenzije, Sandra se na svjetsku smotru vratila 2013. i to u velikom stilu. U tom je trenutku već bila dvostruka europska prvakinja i olimpijska pobjednica i došla je po jedino zlato koje joj je u tom trenutku nedostajalo. Već u prvoj seriji finala je bacila 67,52 što bi joj bilo dovoljno za titulu, a u drugoj je to još malo pojačala (67,99) i zacementirala naslov.

- Presretna sam jer sam ostvarila još jedan svoj san za koji sam mukotrpno trenirala. Na treningu su mi se prije nekoliko dana ukočila leđa i u jednom trenutku sam se preplašila, pomislila da ću morati otkazati nastup na SP-u. To bi bilo strašno. Srećom, fizioterapeut je napravio odličan posao i već u kvalifikacijama nisam ništa osjetila - otkrila je Sandra nakon finala.

Peking 2015.

SREBRO (67,39)

U Pekingu 2015. Sandru je “zaskočila” Kubanka Denia Caballero kojoj je to bila najveća sezona u karijeri. Naša je atletičarka stigla u Kinu kao favoritkinja jer je u svojem vlasništvu tada imala sve velike titule, ali Caballero je ipak imala najbolji rezultat sezone (70,65). U finalu je Kubanka odmah bacila 69,28 m i Sandra to više nije uspjela stići. Štoviše, nakon pet je serija bila na trećem mjestu, da bi u posljednjoj ipak uhvatila srebro sa 67,39.

- Kada sam u šestoj seriji pala na četvrto mjesto, to je bilo najgora moguća situacija. Tada sam rekla sama sebi “OK, stvari su takve kakve jesu, ali bez medalje ne možeš kući”. Moram čestitati Caballero koja je fantastično otvorila natjecanje. Nisam se prepala, srce je željelo zlato, ali nakon svjetskog srebra ne mogu biti žalosna - istaknula je Sandra.

London 2017.

ZLATO (70,31)

Dvije godine kasnije hrvatska rekorderka se na velika vrata vratila na svjetsko prijestolje. Bilo joj je to najbolje finale svjetskih prvenstava u karijeri, zapravo cijelo je natjecanje u Londonu odradila savršeno. U kvalifikacijama je bila uvjerljivo prva sa 69,67 m, a finalu je dvaput njezin disk preletio liniju koja označava 70 metara (70,31 i 70,28). Imala je tada i vrlo ozbiljnu konkurenticu u Australki Dani Stevens koje je u posljednjoj rundi bacila 69,64, ali pored nadahnute Sandre jednostavno nije mogla do zlata.

- Nikada u životu nisam imala ovako dobro natjecanje, nikada nisam lakše osvojila svjetsku titulu i nikada nisam manje nervirala mamu. Ovaj stadion u meni budi posebne emocije, pogotovo kada je pun kao što je bio u finalu. Tu sam osvojila svoje prvo olimpijsko zlato, atmosfera je jednostavno odlična. Tijekom cijelog natjecanja bila sam mirna, uopće nisam imala osjećaj da bacam u finalu SP-a, već kao da sam došla odraditi svoj posao i vratiti se s medaljom.

Doha 2019.

BRONCA (66,72)

Cijela je 2019. godina bila vrlo zahtjevna za Sandru. Niz malih ozljeda napravio je svoje, prvi put nakon dugo vremena nije bila dominantna i u Dohu je došla s puno upitnika. Lagano odrađene kvalifikacije vratile su joj optimizam, ali neposredno uoči finala presjekla su je leđa i to je praktički bio kraj borbe za zlato. I u takvom je stanju bacila respektabilnih 66,72, ali to nije bilo dovoljno da slomi dvije Kubanke - Yaime Perez je bila prva (69,17), a Denia Caballero druga (68,44). Grcala je Sandra u suzama u mix-zoni, teško ju je bilo smiriti...

- Plačem jer sam realno bila najspremnija ovdje, ali moje tijelo nije dopustilo da to pokažem. Zadnji trening nisam završila do kraja, nisam znala hoću li uopće nastupati. Čak ni mama nije znala, rekla sam joj da je blaža ozljeda - govorila je u suzama.
Nisu je mogle utješiti ni riječi da je medalja na svjetskim prvenstvima u atletici uvijek ogromna stvar.
- Super, ali ja bih radije da je rubrika bronca ostala prazna i da imam jedno zlato više. Sad opet plačem, a imam broncu. I znam da ću se sutra smijati jer sam danas mogla ostati bez ičega.

Eugene 2022.

SREBRO (68,45)

Koronavirus je napravio kaos u kalendaru, pa je i SP u američkom Eugeneu prebačeno na 2022. Godinu ranije bile su Olimpijske igre u Tokiju, prvo veliko natjecanje u Sandrinoj karijeri, ako ne računamo onaj tinejdžerski nastup u Berlinu, na kojem je ostala bez medalje. Završila je na četvrtom mjestu i kasnije je u više navrata priznala da joj je to bio ogroman šok. Mnogi su je tada otpisali, procjenjivali kako više nikad neće biti na postolju i zato je 2022. iznimno važna u njezinoj karijeri. U Eugeneu je bila sjajna, hitac iz druge serije (68,45) donio joj je srebro i ubacio je ispred velike favoritkinje i domaće uzdanice Valarie Allman. Bolja od obje senzacionalno je bila Kineskinja Bin Feng (69,12).

- Uspjela sam pobijediti svoju najveću suparnicu Valarie Allman na njezinom terenu. Istina, nisam očekivala da će Kineskinja biti bolja od svih, ali isto tako mi je drago zbog nje jer je značajno popravila osobni rekord, a ponekad treba imati i sreće. Svi zaslužujemo crveni tepih. Drago mi je da sam nakon toliko godina još uvijek ovdje i da sam sposobna osvojiti medalju - poručila je presretna Sandra.

Budimpešta 2023.

5. mjesto (66,57)

Bila joj je to vjerojatno najteža sezona u karijeri. Samo četiri dana prije prvog natjecanja ozlijedila se na treningu, zadobivši rupturu stražnje lože i tetive desne noge. Nakon višetjednog oporavka vratila se treninzima, pa se onda na jednom od njih poskliznula, pala na skočni zglob desne noge, te zadobila višestruke rupture ligamenata, mišića i tetiva skočnog zgloba.
U ludoj utrci s vremenom uspjela se koliko-toliko “zakrpati” i podići formu, te otići na SP koje se održavalo u hrvatskom susjedstvu, ali to jednostavno nije bilo dovoljno da bi se borila za postolje. U drugoj je seriji bacila 66,57, bolje od toga nije mogla, a senzaciju na vrhu napravila je Amerikanka Laulauga Tausaga (69,49), ostavivši favoriziranu sunarodnjakinju Allman (69,23) još jednom bez svjetskog trona.

- Cijela sezona je bila teška, borila sam se, nisam odustajala, vjerovala sam do zadnjeg trenutka da tu mogu napraviti velike stvari. Rekla sam u jednom trenutku da mi fali sreće, ali opet, koliko moraš biti bahat i bezobrazan da kažeš da ti fali sreće, a mogao si i ne biti ovdje. Možda mi je trebao hladan tuš, ali cijela sezona mi je zapravo hladan tuš. No, nisam odustala i to je najvažnije - tužno je ispričala Sandra.