Kad smo je tamo negdje početkom godine pitali je li možda razmišljala pauzirati u postolimpijskoj godini, nije nam ni dala da dovršimo rečenicu. Prekinula nas je s jasnim i glasnim "ne". Nakon 15 godina u samom svjetskom vrhu, te godina i godina brutalnih treninga koji su je doveli do tog vrha, najboljoj hrvatskoj atletičarki Sandri Elkasević zapravo nitko i ne bi trebao zamjeriti da se odlučila na jednogodišnju pauzu od sporta, ali kako i sama kaže "jednostavno previše volim ovo da bih rekla, idemo stati".
No, ipak je bila svjesna da joj nakon desetljeća i pol žestokog tempa treba malo dulji odmor za punjenje baterija, pa je sa suprugom i trenerom Edisom odlučila krenuti s pripremama znatno kasnije nego inače. Putovala je svijetom, opustila malo vijuge, pa onda opet prionula poslu. Bilo joj je, međutim, i samoj jasno da će ova sezona biti zahtjevna jer ipak je od starta kaskala za konkurencijom u treninzima, pa je na početku natjecateljske sezone priznala da možda ova godina neće biti kao prijašnje i da je spremna i na takav ishod. Danas otkriva da je, ovisno o rezultatima, postojala opcija i da zaobiđe Svjetsko atletsko prvenstvo koje sljedeći vikend počinje u Tokiju, ali na kraju priče je odustala od takve ideje jer borba i želja za nadmetanjem jednostavno su usađeni u njezin genetski kod, čak i kad "vozi" smanjenim gasom.
Vidjelo se na rezultatima u posljednja četiri i pol mjeseca da nije na svome maksimumu, premda je početkom srpnja bacila vrlo dobrih 66,97 na mitingu u Eugeneu. Povukla se nakon toga na gotovo dvomjesečne pripreme, posvetila se isključivo treninzima, a premda prvi rezultat poslije toga, onaj u finalu Dijamantne lige u Zürichu, također nije bio na njezinoj uobičajenoj razini (65,10), s optimizmom, ali bez euforije u subotu je otputovala u Tokio. Među prijavljenim bacačicama diska ima osmi rezultat ove sezone, nije u samom vrhu, ali spremna je na žestoku bitku za svoju šestu medalju sa svjetskih prvenstava. I već šesnaestu s najvećih natjecanja.
- Forma? Nadam se da je na najvišoj razini u ovoj godini - rekla nam je dvostruka olimpijska pobjednica uoči odlaska na Daleki istok.
- Sezona jest malo drugačija, krenuli smo malo kasnije, ali mislim da smo stigli u srpnju i kolovozu napraviti dobre temelje. Nisu to oni klasični temelji, koje dobivamo s puno ponavljanja i puno bacanja, ali mislim da smo improvizacijom nešto uspjeli vratiti. Dva mjeseca smo bili u jakom treningu, sad se malo opuštamo, malo sam se u Zürichu i pogubila zbog toga, ali sad se opet vidi na daljinama da stvari sjedaju na mjesto.
Žar i uzbuđenje uoči velikog natjecanja i danas su, priznaje, jednaki kao na početku karijere...
- Iskreno jesu, ali se pokušavam smiriti jer ne volim biti previše euforična. Nisam imala sezonu s dalekim hicima, preko 67 ili 68 metara, pa da sam sad nabrijana i da idem tamo poderati. Ajmo reći da sam pažljivija i da mirnija idem u Japan. Baš sam rekla i Edisu, ne sjećam da sam već dugo složila tako dobra dva mjeseca na treningu. Neću reći dugi niz godina, ali svakako je jedan dulji period prošao otkad sam baš uživala u tom procesu. Što god da se sada dogodi u Tokiju, neću reći da me nije briga, ali sam zadovoljna jer mi ti treninzi u zadnja dva mjeseca daju nadu da u sljedećim sezonama, kad krenem normalno s pripremama u listopadu ili studenom, mogu još izvući, da nisam još rekla sve svoje. U svakom slučaju, u Tokio idemo optimistični i željni da baš tamo bacim najdalji hitac, pa što god nam to donese.
Još se malo vratila na odluku da ovu sezonu odradi potpuno drugačije nego prijašnje.
- Imala sam neku svoju viziju, pa čak i da uopće ne idem u Tokio. Dobro, ne da ne idem, nego da tik pred SP odlučim. Ovo da baš ne idem me držalo samo u siječnju kad sam ležala na plaži u Sejšelima i pila kokos, ha-ha-ha. Ali, kad sam bacila 67 metara u Eugeneu, kad sam vidjela da mogu, rekla sam "e sad idemo". Zato smo se zatvorili na dva mjeseca i ‘rokali‘. Kažem, da sam krenula u listopadu ili studenom, možda bih sada bila nabrijana, ali opet, morala sam ovo napraviti, morala sam kasnije krenuti. Plan je da se nakon ove sezone vratimo u normalan režim priprema. Već sam rekla da su mi glavni cilj Olimpijske igre u Los Angelesu, htjela bih tamo osvojiti medalju, napraviti nešto što još nitko nije u bacanju diska. Ako treba, te 2028. godine ću se ‘odcijepiti‘ u neku kapsulu i maknuti se od svega.
Jeste li što značajnije mijenjali u treninzima ove godine s obzirom na kasniji početak priprema?
- Nemam bazu, nemam ‘sto tisuća‘ hitaca, pa su temelji kuće malo nesigurni, ali uspjeli smo nešto improvizirati. Sve u životu ima svoje zašto i zato, pa mislim da ću sve što sam ove godine naučila moći iskoristiti u sljedećim sezonama jer sada znam da se i s ovim može nešto baciti. Volim kad disk leti daleko na treninzima, ali i da to izgleda lagano, da pogađaš neke točke, a ne da ga ‘krknem‘ i on ima daljinu, ali leti kao lopata. Ma, sve su to krive one ozljede iz 2023. Prvo sam potrgala stražnju ložu, to je brzo zaraslo, ali onda se spetljam, padnem i slomim zglob. Tu sam izgubila ono svoje, onaj udarac na kraju, onaj završetak hica. Na treningu ponekad pogađam, mislim si ‘ajde super vratili smo, a onda dođe tekma i mozak ne da, disk leti kao krafna.
Vratili smo fokus ponovno na Tokio. Kvalifikacije su na rasporedu već prvi dan natjecanja, u subotu 13. rujna, a sljedeću večer je finale.
- Prvo je bitno glatko proći kvalifikacije, da ne bude povuci-potegni. Na Olimpijskim igrama u Tokiju prije četiri godine padala je kiša iako mi je zapravo sve to malo u magli, imam PTSP-a, ha-ha-ha. Zato se sada nadam lijepom vremenu i da ću se snaći na krugu. Tada smo morali improvizirati jer Nike nije imao tenisice za brze krugove, pa smo nešto adaptirali, ali sad su napravili nove tenisice pa imam dvoje prave. Jedne u kojima stalno bacam i za koje se nadam se da će mi funkcionirati na tom krugu i druge s kojima barem znam da se neću klizati, a to mi je najvažnije.
Dakle, kad podvučemo crtu, što ste si zacrtali za ovo SP, čemu se nadate?
- Uvijek se ja nadam. I kad bacam 60 metara, ja se nadam, lako se nadati, ha-ha-ha. Odradili smo dobre pripreme i htjela bih glatko proći kvalifikacije, htjela bih ne bacati u mrežu i da tehnički to lijepo izgleda, jer onda stvarno mogu daleko. Mislim da sam dobra. Ako prođem kvalifikacije, priželjkujem da u finalu bude otvorena igra, da bacim ono za što sam spremna, pa što taj rezultat donese - donese. Ako se baci preko 67 metara, može se možda očekivati nekakva medalja, ispod toga mislim da se nema što tražiti u Tokiju. A ako se želi zlato, treba baciti disk barem preko 69 metara, to nije upitno. Uopće si ne želim raditi pritisak jer cure su jako dobre.
Dotaknuli smo se tako i konkurentica. Valarie Allman, olimpijska pobjednica iz Tokija i Pariza, u ovom trenutku djeluje nezaustavljivo, u nizu je od 28 pobjeda, a ima i osam od deset najboljih rezultata na svijetu ove sezone? Je li uistinu nepobjediva?
- Allman je trenutno nedodirljiva, ali i ona je čovjek od krvi i mesa, već je na dva SP-a bila velika favoritkinja pa nije uzela zlato. Vidjet ćemo kako će sada biti. Ako baci prvi hitac 69,50 metara, nakon toga će samo rasti. Ali, ima i kod nje malo nervoze, vidjela sam to u Zürichu, prolaze joj ta prošla svjetska prvenstva kroz glavu. Mislim da nikad nije bila spremnija nego prije dvije godine u Budimpešti, pa ju je Laulauga Tausaga iznenadila onim hicem od kojeg se ni dan-danas ne može oporaviti. Ali nije mi Allman cilj i prioritet. Tu su i Njemice - Craft je bacila 68 metara, Pudenz odmah na prvom natjecanju sezone 67, Steinacker je pobijedila na Prvenstvu Njemačke... Ali, u zadnje se vrijeme igraju skrivača.
Ako se netko igra skrivača, to je Kineskinja Bin Feng, svjetska prvakinja iz 2022., koja se još od lipnja nije pojavila ni na jednom natjecanju.
- Nju su valjda zatvorili negdje u šator i tamo trenira, a sad ćemo vidjeti hoće li izaći živa i baciti 70 metara ili neće ni doći. Ni Tausaga nije slaba, to se vidi na njoj, ali ona je "neuračunljiva". Može baciti tri hica izvan sektora, može tri na 60 metara ili tri na 67. Tu je, naravno, i Nizozemka Van Klinken koju je danas teško pobijediti ako ne baciš preko 67 metara. Pa Šveđanka Kamga... Ne mogu vjerovati koliko su sve te žene jake u teretani, ali sada je pitanje kako tu snagu prebaciti u disk. Ma, puno je opasnih cura i bit će jako zanimljiv i jak disk u Tokiju.
S japanskom prijestolnicom Sandra ima određenih "neraščišćenih računa", zato u šali i kaže da ima PTSP. Prije četiri je godine na Olimpijskim igrama u Tokiju ostala bez medalje, završivši na četvrtom mjestu što joj je, nikad to nije skrivala, bio popriličan šok. Ima li zbog toga možda još veći motiv da se dokaže upravo u Tokiju?
- Čak sam i sretna da sam odlučila ići, da skinem taj neki ‘uteg‘ s Tokija. Ma bilo je užasno te 2021. s korona-mjerama. Da su te Igre bile organizirane negdje na Balkanu, sve bi se nekako riješilo. A u Japanu sjedimo i jedemo između plastičnih pregrada, a prije toga se na ulazu u restoran svi gužvamo i prolazimo kroz minijaturnu rupu.
Imala je tada poteškoća s organizacijom treninga, to je zapravo bio najveći problem.
- Živciralo me to što su Amerikanci imali svoj stadion za treninge, a mi nismo smjeli izlaziti iz Sela. Imali smo tada termin treninga od 11 do 12.30, prije i poslije toga krug je bio prazan, nitko ne baca, ali oni ne dozvoljavaju da se trenira. Stane čovjek u krug i kaže "ne". Kod njih je to tako, on ima nadređenog i jednostavno te ne smije pustiti.
Pokazuje nam Sanda na mobitelu i snimku jednog od svojih treninga koji je tada odradila.
- Nakon otvaranja Igara su zatvorili stadion na nekoliko dana kako bi ga pripremili za atletiku i nije se moglo trenirati na njemu. Našli smo na kraju neku livadu koja je više za druženje, pa moraš paziti kad bacaš, ali uspjeli smo odraditi pet serija po tri hica. Doduše, nisam mogla bacati disk jer je livada bila dugačka samo 50 metara, pa smo bacali palice.
Valjda ove godine neće morati tražiti istu livadu...
- Ma, i sada otvaraju stadion tek u utorak, 9. rujna. Kontaktirali smo neke ljude iz našeg veleposlanstva da nam pokušaju organizirati trening, ali se još nitko nije javio. Ako ništa drugo, naći ćemo na Googleu neke stadione, doći ćemo s ruksacima, obući dres reprezentacije, pa ako nas izbace, ići ćemo u teretanu. Bilo bi dobro da odradimo bacanja u ponedjeljak, ali ako ne, bacat ćemo u utorak kad otvore stadion.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....