Tijekom ponedjeljka je po press-centru i ostalim medijskim prostorima na Japanskom nacionalnom stadionu bila zalijepljena poruka da će konferencija za novinare na kraju trećeg dana Svjetskog prvenstva biti održana samo u slučaju svjetskog rekorda. Ali ponedjeljak je bio dan finala skoka s motkom, a to je značilo samo jedno - da organizatori mogu polako početi pripremati prostoriju za presicu. Presicu koja, doduše, na kraju i nije održana u ponedjeljak jer već smo debelo zakoračili u novi dan kada se Armand Duplantis, u atletskom i sportskom svijetu poznatiji pod nadimkom Mondo, napokon probio do novinara koji su ga strpljivo čekali. Sobom u podnožju stadiona prolomio se pljesak, a Mondo nam se, kako to i priliči u Japanu, naklonio uz sklopljene ruke, što je ponovio i na odlasku.
Sat i pol ili dva prije toga njemu se, pak, naklonilo 53.000 ljudi koji su u još jednoj brutalno sparnoj tokijskoj večeri napunili stadion kako bi uživali u atletskom spektaklu. I naravno da nikome od njih nije palo na pamet krenuti kući premda su odlučena sva finala i podijeljene sve medalje tog dana, a na pozornici je ostao samo jedan čovjek. U sceni koja je već toliko puta viđena. Mondo Duplantis sam protiv letvice, u lovu na još jednu povijesnu visinu. A ova koju je lovio u Tokiju bila je još posebnija, jer radilo se o 6,30 metara, a probijanje takvih “okruglih” brojki i granica uvijek se više pamti i bilježi.
Prva dva pokušaja bila su neuspješna, premda se u drugom letvica dugo nećkala, a onda je u trećem stadion eksplodirao, a švedski dominator u deliriju potrčao prema tribinama, poljubio zaručnicu Desiré Inglander, pa uletio u zagrljaj mami, tati, bratu... Našao se tamo odnekud i jedan klinac koji je iskoristio priliku da i on proslavi s Mondom koji će kasnije na presici uz smijeh reći:
- Nemam pojam tko je, ali valjda je dobio dobre fotografije. A nakon toga su ga vjerojatno izbacili sa stadiona i odveli u lisicama.
Kad se spustio s tribina, morao je izdržati još jedan “napad”, onaj svojih kolega motkaša koji su ga dizali i bacali u zrak. Motka je trenutno takva disciplina u kojoj vlada fantastična prisnost između kolega i suparnika, a premda im je zapriječio put prema svim dostupnim zlatima, Monda konkurenti jednostavno obožavaju. Pritom prednjače Grk Manolo Karalis i Amerikanac Sam Kendricks, glavni zabavljači uvijek spremni na kojekakve psine, a tu je i Mondov uzor i mentor Renaud Lavillenie, čovjek kojem je Šveđanin 2020. “ukrao” status svjetskog rekordera. I nakon toga još 13 puta popravljao rekord...
Obožavaju Monda suparnici, obožavaju ga navijači, a obožavaju ga i mediji. Petnaestak je televizijskih kuća iz cijelog svijeta, od onih najvećih, iz SAD-a i Velike Britanije, preko Mađarske i Slovačke pa do, razumljivo, Švedske i domaćina Japana, zakupilo u ponedjeljak pravo na javljanje uživo nakon natjecanja. Mondo je strpljivo išao od jedne do druge kamere, posvetivši svakoj televiziji po tri minute, a onda se nakon svega pojavio i na presici za sve ostale medije i s osmijehom odgovorio na svako pitanje. To je jednostavno Mondo - skroman, nasmijan, pristupačan... Tako normalan, a tako poseban.
Iako će Michael Johnson, nekadašnji olimpijski pobjednik i svjetski rekorder na 200 i 400 m, a danas neuspješni organizator serije mitinga koji su iza sebe ostavili goleme dugove, s prijezirom reći da se tehničke discipline ne mogu spasiti od pada popularnosti, najveća zvijezda današnje atletike dolazi iz skoka s motkom. Čovjek kojeg žele svi organizatori mitinga na svijetu, čovjek koji je granice ove discipline pomaknuo do neslućenih visina. I ne misli tu stati.
- Posljednja sam dva tjedna stvarno uživao u Japanu i osjećao sam da je jedini ispravan način za odlazak iz zemlje rušenje svjetskog rekorda. Mislim da za mene nema granice. Ili sam možda ja taj koji će otkriti koja je stvarna granica u skoku s motkom - rekao je na kraju ludog dana, a onda isukao još jednu hrabru najavu.
Ili možda ne tako hrabru kad je on u pitanju, već sasvim realnu.
- Sada gledam prema 6,40. To je nova granica, to je novo poglavlje.
Prije četiri godine na istom je stadionu osvojio prvo olimpijsko zlato. Atmosfera je tada bila sušta suprotnost ovoj sada, tribine su zbog Covida bile potpuno prazne. Ovo u ponedjeljak je stoga bio Mondov odgovor i poklon japanskoj publici koja ga tada nije mogla gledati uživo.
- Mogućnost da s njima podijelim ovaj svjetski rekord i da im to pružim je nešto zaista posebno. Prošli put kad sam bio na ovom stadionu bilo je sablasno, jezivo, jako čudno i, iskreno, nije bilo baš zabavno. Ovo sada je bila jedna od najboljih atmosfera koje sam ikad iskusio.
Prisjetio se na presici i dana kada je kao trogodišnjak skakao u kući s drškom od metle i nešto kasnije u dvorištu, na zaletištu koje mu je izgradio tata Greg.
- Vjerojatno o tim danima razmišljam manje nego što bih trebao, ali doista uživam kad mi iskoče te snimke na kojima skačem kao klinac. Osjećaj je stvarno poseban. Imao sam tada velike snove i ambicije biti najbolji na svijetu. Kad sam skakao u dvorištu, zamišljao sam kako se nalazim u situaciji u kojoj sam danas, kako rušim rekord pred punim stadionom.
Maleni Mondo dosanjao je svoje snove. Ali nije tu kraj, i dalje namjerava nastaviti istim putem, centimetar po centimetar. I svaki će taj centimetar biti proslavljen na buran način kao što je bio i ovaj tokijski. Na tipičan japanski način - karaokama. U jutarnjim su se satima pojavile snimke kako u društvu zaručnice i brončanog Australca Kurtisa Marschalla pjeva hit Backstreet Boysa “I Want It That Way”. Iako je pjesma ljubavne tematike, njezin naslov “Želim da bude tako” prilično je simboličan kad je u pitanju Mondo. Jer ono što on poželi, obično i ostvari...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....