Na kraju prošle sezone, nakon posljednjeg odrađenog natjecanja, poslala je jasnu poruku kako još uvijek nije dovoljno rekla u svome sportu, kako osjeća da ima još dosta toga u svojoj ruci, i kako joj je jedina želja ostati zdrava i kvalitetno se pripremiti za novu godinu. Bila je to sezona opterećena s dvije ozbiljne ozljede koje su je udaljile od postolja na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, ali koliko god joj je to tuge i gorčine donijelo, nije u njoj ugasilo vatru i glad za novim pobjedama i medaljama. Godinu dana kasnije najbolja hrvatska atletičarka Sandra Elkasević podvlači crtu pod sezonu sa širokim osmijehom na licu.

Samo jednom u Top 3 na DL

Onu izjavu kako još nije rekla sve u sportu, pretvorila je u djela i svoj je životopis ukrasila s još dvije velike medalje, došavši do fascinantne ukupne brojke 15. Istina je da posljednje natjecanje sezone možda nije ispalo onako kako je priželjkivala, jer u petak je u finalu Dijamantne lige u Bruxellesu završila na četvrtom mjestu bacivši disk 65,10 m, ali nimalo to nije umanjilo njezino zadovoljstvo.

- Ocjena finala u Bruxellesu je dobra. S obzirom na sve okolnosti koje su me mučile proteklih nekoliko dana, na emotivno pražnjenje pred domaćom publikom na Hanžekovićevom memorijalu i činjenicu da je ovo bio sam kraj sezone, zadovoljna sam svojim plasmanom. Moram naglasiti da je ovo bilo moje 13. finale Dijamantne lige u karijeri. A u tih 13 finala, sedam sam puta pobijedila i imam ukupno šest trofeja - rekla nam je Sandra dan kasnije.

Što se tiče nastupa na mitinzima dijamantne serije, ova je sezona definitivno bila drugačija od prethodnih. Sandra je, inače, rekorderka Lige s čak 46 pojedinačnih pobjeda, ali ove je sezone na četiri od pet mitinga bila izvan Top 3, odnosno najbolji joj je plasman bilo drugo mjesto u Oslu. Ali, zato je bila maksimalno usredotočena i učinkovita na onim najvećim i najvažnijim natjecanjima. Tamo je izvlačila najbolje iz sebe, tamo je opet pokazivala od kakvog je materijala građena.

Priznala je i sama da ju je uvod u sezonu malo poljuljao, ali kad je u lipnju na red došlo Europsko prvenstvo u Rimu, bacila je svoj najbolji hitac sezone (67,04) i, naravno, ugrabila zlato. Sedmo uzastopno na kontinentalnim smotrama! Nešto što nikome nije uspjelo, ne samo u bacanju diska, nego u cijeloj atletici. Dva mjeseca kasnije na Olimpijskim igrama opet je blistala, opet je došla do rezultata sezone (67,51) i osvojila treće mjesto. S dva zlata i broncom najuspješnija je diskašica u olimpijskoj povijesti, točnije dijeli taj status s Ruskinjom Ninom Romaškovom Ponomarjevom.

- Jako sam zadovoljna cijelom sezonom s obzirom na to da sam sedmi put osvojila naslov europske prvakinje, što je zaista veliki povijesni rezultat i nešto što će se dugo, dugo pamtiti. A još važnije je to da ovo nije moja posljednja godina, da ćete me i dalje gledati na sportskim borilištima i da ću imati priliku popraviti taj rekord i povećati broj zlata. Naravno, tu je i osvajanje olimpijske bronce koju sam dodala dvama prethodnim zlatima. Poslije četvrtog mjesta u Tokiju, vratila sam se na pobjedničko postolje u vrlo jakoj konkurenciji i jako sam sretna time.

GORAN MEHKEK Cropix

U sezonu je krenula četvrtim mjestom u Xiamenu i zaključila je četvrtim mjestom u Bruxellesu. Rekla nam je prije nekoliko dana kako je s trenerom Edisom Elkasevićem zaključila da su napravili grešku što nisu odradili neko domaće natjecanje prije odlaska u Kinu, kako bi ležernije i opuštenije ušla u sezonu.

- Sezona je počela teško i završila teško, ali ipak mi mami osmijeh na lice i brojke koje su ostvarene u ovoj godini me čine sretnom. Da bih neke stvari promijenila, kao što smo i ranije razgovarali, možda i bih, ali sve se u životu događa s razlogom pa tako i ovo. U globalu, možda ovo nije na razini mojih najboljih godina kada sam bila neporažena, kada sam lakoćom osvajala sve trofeje i lakoćom bacala preko 69 metara, ali opet, kroz cijelu karijeru biti u samom vrhu, to je nešto što me iznimno veseli i ispunjava. Baš guštam u svemu što sam uspjela napraviti ove godine.

Vrijeme je za punjenje baterija

I u ovom razgovoru i u prethodnima jasno je dala do znanja da se ni s 34 godine nije umorila. Realno, mnogi su je već nakon Tokija bili skloni otpisati, uvjereni da je to bio početak njezina kraja. Kod nekih drugih bi možda i bilo tako, ali Sandra je od Tokija do danas osvojila četiri velike medalje, a i dalje izgara od želje za velikim daljinama i novim odličjima.

- Sljedeće godine nas u rujnu očekuje Svjetsko prvenstvo u Tokiju, to je neki kratkoročni cilj. A dugoročni je definitivno Los Angeles i Olimpijske igre 2028. godine. To će biti kruna novog olimpijskog ciklusa, kruna kojoj ću se okrenuti. Kažem, najprije je dogodine SP u Tokiju, za dvije godine je Europsko prvenstvo u Birminghamu, tu su također i novi nastupi na mitinzima Dijamantne lige... Svemu tome ćemo težiti, a sve te nastupe ćemo pokušati okruniti u Los Angelesu.

GORAN MEHKEK Cropix

No, prije svih velikih budućih planova, vrijeme je za punjenje baterija...

- Sad je najvažnije da se što bolje odmorim, da se resetiram, da se malo maknem iz svijeta atletike i da dozvolim i glavi i tijelu vremena za sebe. Sezona je bila prilično naporna, krenuli smo jako u siječnju s pripremama, bili smo dosta izvan Zagreba, tako da mi nedostaje i kuća i moja obitelj. Jedva se čekam malo posvetiti i sebi i njima, te bistre glave i zdravog tijela krenuti u ono što me očekuje dalje. I na kraju, velike zahvale mojim trenerima Edisu Elkaseviću i Saši Miloševiću, te fizioterapeutu Branimiru Vajdi, oni su zaista moj Dream Team.