Bit će zabavno ovih dana - uz osmijeh nam govori Vita Barbić koja je ovaj tjedan imala dvostruki razlog za slavlje. U srijedu je napunila 18 godina i zakoračila u svijet odraslih i odgovornih (tako bar kažu), a četiri dana ranije postala je europska juniorska prvakinja u bacanju koplja.
Vedra, uvijek sa širokim osmijehom na licu, pristupačna i elokventna, a isto tako maksimalno predana i posvećena onome što trenutačno okupira najveći dio života - obrazovanju i sportu. Točno tim redom. Odlikašica u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga i najbolja juniorka Europe u bacanju koplja, Vita je u punom smislu sinonim za uspješnu mladu osobu.
A način na koji je došla do zlata u Tampereu također dovoljno govori o njezinom karakteru i čvrstini. Doputovala je u Finsku s ozljedom lakta, da bi poslije četiri serije finala bila tek na šestom mjestu, daleko od postolja, daleko od onoga za što je stvarno bila spremna. Mnogi bi se u takvim trenucima raspali i izgubili tlo pod nogama, čak i oni nemjerljivo iskusniji od nje, ali Vita je hladno u petom pokušaju “opalila” koplje onako kako zna, izbila na vrh i ostala tamo.
Nisu njezini koferi dugo mirovali nakon povratka sa sjevera Europe, u rodnom se Zagrebu zadržala samo jedan dan i odmah pohitala na more.
- Vrijeme je za odmor, otišla sam proslaviti rođendan kod bake i dida u okolicu Zadra. Cijela je rodbina oduševljena, imamo puno razloga za slavlje.
Kakvi osjećaji nekoliko dana nakon trijumfa prevladavaju pri pomisli na Tampere?
- Najviše zahvalnost što se nakon cijele sezone uspjelo sve posložiti. Zahvalnost treneru, fizioterapeutu, klubu Dinamo-Zrinjevcu koji nam uvijek daje podršku i tu je za nas, te svima koji su mi kroz tešku sezonu omogućili da uspijem doći tamo i nastupiti. A osim toga, prevladava i ponos jer sam uspjela na najvažnijoj sceni, na najvažniji dan i u najvažnijem trenutku iskoristiti sve što imam da ispadne onako kako smo priželjkivali, onako kako se činilo još tamo na početku sezone kad je sve išlo glatko. Sreća, ponos i zahvalnost - to je to.
Zezamo je da je vjerojatno previše gledala Sandru Elkasević koja se često na sličan način znala igrati s našim živcima do pretposljednje ili posljednje serije.
- Znate, baš smo se i čule, čestitala mi je odmah nakon natjecanja i rekla mi da sam joj malo pojela živce. Jedino što sam joj mogla odgovoriti je da sam učila od najbolje, ha, ha. Svjesni smo mi sportaši da ponekad svima vama “kidamo” živce, ali nikad se ne treba prestati nadati i vjerovati u nas. Izvući ćemo se mi, to je sve dio sporta.
U prve dvije trećine finala u Tampereu niste iz sebe uspjeli izvući bolji hitac od 49,32 m, da biste onda zabljesnuli s 54,77, pa rasterećeni završili priču s 55,26 m. Što vam je nakon četiri serije prolazilo glavom?
- Iskreno, došla sam tamo sretna i zahvalna, bez pretjerano velikih očekivanja. Znala sam da mogu puno ako sve bude OK, dovoljno podnošljivo ili bezbolno, ali htjela sam živjeti u trenutku, natjecati se u trenutku i ne ponoviti lanjsko Svjetsko juniorsko prvenstvo u Peruu gdje sam imala osjećaj da mi je natjecanje proklizilo kroz prste. Tamo sam stalno mislila “OK, sad ću, nije sve kako treba, ali u idućoj seriji ću” i ostala sam na četvrtom mjestu. U Tampereu sam imala osjećaj da mi se ponavlja to natjecanje od prije godinu dana i onda sam nakon četiri serije rekla sama sebi “OK, sad ćemo se malo prebrikati, sad ćemo krenuti kako treba i to ne u idućoj seriji, nego to mora biti sada”. Bilo je uoči te pete serije i nekih tehničkih poteškoća jer su taman štafete izašle na stazu i počele pretrčavati preko zaletišta, pa je bilo i malo dodatne drame, ali ja sam odlučila da ću u tom trenutku promijeniti svoj pristup, pokušati napraviti nešto bolje, tako da je taj hitac jednostavno morao biti odlučujući. I uspjela sam napokon doći do svoje razine. Eto, bilo je svačega, ali sam stvarno ponosna na to kako sam se natjecala i što sam naučila lekciju iz Perua kako više ne bih ponavljala takve greške.
Spomenuli ste i sama da je na početku sezone sve teklo glatko, a onda se zakompliciralo. Razgovarali smo u svibnju kad ste bacili 57,12 m, za više od metra popravili osobni rekord i izbili na prvo mjesto europske juniorske ljestvice, tada ste u više navrata ponovili “samo da ostanem zdrava”. Nije vam se ispunila želja, lakat se opet javio...
- To je ponavljajuća ozljeda, lakat je kod nas kopljaša uvijek prisutan kao bolna točka. Na Hanžeku sam ga načela, a premda se tada činilo kao da je pod kontrolom, morali smo se povući i to sanirati. Imali smo osjećaj da je sve zacijelilo, počeli smo raditi malo bolje na pripremama, ali onda se ponovno javila ta ozljedica. Nije to bilo ništa dramatično, ali svejedno stopira normalan proces treninga, pa je trener morao malo modificirati kako bacamo i radimo. Otprilike 3-4 tjedna nisam praktički uopće bacala na treninzima, tako da smo na EP došli iz laganih treninga. Bilo je dosta nepoznanica, ali uspjeli smo izvući najbolje. Veliku su ulogu tu odigrali fizioterapeuti. U zadnje sam vrijeme najviše radila s Branimirom Vajdom, tu su i naši klupski fizioterapeuti iz Tonusima koji nas održavaju tijekom cijele godine, a na samom natjecanju je bio fizioterapeut reprezentacije Valentin Slogar koji mi je u konačnici omogućio da u tom trenutku mogu bacati i raditi ono što najbolje znam.
Je li bilo straha da nećete ni otići na EP zbog tih problema s laktom?
- Možda u nekim kratkim trenucima i jest, ali ipak mislim da je ogromna čast moći nastupati za reprezentaciju, tako da nije dolazilo u obzir da odustanem, u kojem god stanju bila. Nakon te ozljedice koja se vratila tri tjedna prije EP-a, više smo radili na psihičkoj pripremi, da se kroz bol naučim izboriti i dati maksimum. Znala sam da, kako god bilo, želim otići tamo i, eto, baš dati sve od sebe, nemam što pametnije reći od toga.
A ima li bojazni da bi se taj lakat mogao pretvoriti u dugoročan problem, kao kod mnogih kopljaša?
- Postoji naravno mogućnost da to postane i dugoročan problem, ali za svaki problem postoji rješenje. Sada kreće pauza, imat ćemo vremena do iduće sezone to sanirati, popraviti, pa možda na kraju od slabe točke uspijemo napraviti nešto što će biti moja prednost. Više ćemo se posvetiti jačanju, prevencijama i svemu ostalome, surađivat ćemo sa svima, napraviti najbolje što možemo da mogu ući u sljedeću sezonu zdrava, što je i najvažnije u sportu jer sve drugo se lako riješi. Optimistična sam oko toga jer imala sam prije nekoliko godina ozljedu koja je bila znatno gora, tako da vjerujem da će u budućnosti ovo biti samo manji problem.
Primijetili smo da vam je u Tampereu bila cijela uža obitelj, mama, tata i sestra. Koliko vam je značila njihova blizina i potpora?
- Uvijek mi puno znači imati svoje ljude na tribini. Uz obitelj, tu je i trener, oni su mi najveća podrška. Kad ne krene dobro na natjecanju, pa vidite nekog vašeg u publici, imate osjećaj da niste sami u tim trenucima, da je sve OK, i tada je lakše izboriti se i vratiti na pravi put. Ali ne smijem zaboraviti ni da je cijela reprezentacija bila kao jedna velika obitelj, svi smo gledali i bodrili jedni druge, bilo je puno navijanja, emocija i mislim da smo si međusobno pomogli ostvariti najbolje. To zajedništvo i podrška su nešto neprocjenjivo. Možda nas i nije bilo toliko puno, ali činilo se kao da je cijela tribina naša. Bile su tamo i obitelji drugih naših natjecatelja i svi su bili jednako ponosni, kao da su moji roditelji. Osim toga, moram reći i da je finska publika nešto posebno, oni su narod koji cijeni sportaše, davali su podršku svim natjecateljima, tako da je bio pravi gušt natjecati se u takvoj atmosferi.
Što vam je nakon svega rekao trener Ante Pavković, jeste li i njega namučili malom dramom u finalu?
- Malo jesam, ali on je već, na žalost, navikao na to i sa svojim prijašnjim sportašima. A sada mu i ja malo skačem po živcima kad ne ide sve po planu, ha, ha. Ali uspjela sam vidjeti na njemu da i kada nije bilo dobro, kada su svi već malo posumnjali u mene - on nije. Mislim da on nekad vjeruje u mene možda i više nego ja sama. On je definitivno najveća podrška kada krene u krivo, samo ga pogledam, vidim ga smirenog i znam da će sve biti u redu.
Između vas je prilično velika razlika u godinama, ali dojam je, ne samo zbog rezultata, da fantastično funkcionirate zajedno.
- Apsolutno, svi su nas već počeli zvati “zlatni duo”. Sviđa mi se takav naziv jer, iskreno, bez njega ništa od ovoga ne bi bilo moguće da nije takav kakav jest. S njim sam više od sedam godina i on me praktički odgojio uz moje roditelje. To je jednostavno poseban odnos, posebna emocija između nas, on mi je gotovo kao tata, a ja njemu kao kći. Zajedno smo prošli i kroz teške i kroz lijepe trenutke i to je recept za uspjeh. Trener i sportaš moraju funkcionirati dobro da bi mogli izgraditi lijepu priču.
Završili ste treći razred srednje škole, kako spajate taj obrazovni aspekt života s teškim treninzima, pripremama i natjecanjima?
- Ide mi podosta dobro, sve razrede sam prolazila s prosjekom 5,0, trudim se rješavati te obveze koje moram na najvišoj mogućoj razini. Tu također imam ogromnu podršku trenera koji se trudi da svi njegovi sportaši budu što bolji u svakom spektru onoga što rade u životu. Kako u školi, tako i prije dok sam bila i u glazbi. U svemu nas potiče da budemo što bolji i što bolje osobe, mislim da je jedan od rijetkih koji tako razmišlja, a to je jako lijepo i važno.
Pretpostavljamo da ta svijest o važnosti obrazovanja dolazi i iz obitelji? Sestra Klara, isto tako atletičarka, studira na Harvardu, a mama Marija i tata Ljubo također su akademski obrazovani...
- Oboje su završili teške fakultete, tata veterinu, a mama stomatologiju. Cijene obrazovanje i daju nam stopostotnu podršku za sve stvari koje radimo usput i koje volimo, ali su nas naučili da škola ipak mora biti na prvom mjestu jer je ona nešto što nam daje određenu sigurnost u životu. Sport vrlo brzo može krenuti u krivo, može postati dosta opterećujuće ako je to jedina karta na koju se igra. Jer dođu ozljede, dođu teški trenuci, nekad jednostavno ne ide... Srećom, nisam imala puno takvih trenutaka, ali sigurna sam da će se i to ponekad dogoditi u dijelu moje sportske karijere. Zato smatram da je najvažnija stvar koju su nas roditelji naučili da moramo imati i sigurnu opciju, kako sport ne bi postao obveza, nego samo čista ljubav.
Aktualna sezona je uglavnom završena, gledate li već prema sljedećoj?
- Zasad ću još malo uživati u uspjesima ove sezone, u tome što je lijepo završila jer ovo zlato je doista šećer na kraju. Ako bude trebalo još nešto odraditi za klub, vrlo rado ću to napraviti da im zahvalim na svemu što rade za mene. Ali prvenstveno sada slijedi malo odmora, a na iduću sezonu ćemo se fokusirati kada dođe vrijeme za to. Bitno je znati da je dobar odmor isto tako priprema za dobru sezonu.
Prošle godine ste na Europskom U-18 prvenstvu uz zlato u bacanju koplja osvojili i broncu u bacanju diska, i to u istom danu. Namjeravate li i dalje kombinirati obje discipline?
- Bacanje diska sigurno još neću pustiti, to je prevelika ljubav da bih mogla samo tako odustati. Ali u dogovoru s trenerom ću odlučiti hoćemo li ponavljati slične stvari kao lani u Banskoj Bystrici, jer ono je bilo jako teško i njemu za utrenirati i meni za natjecati se. Ne znam hoćemo li na najvećim natjecanjima ići na oboje, ali definitivno će disk još neko vrijeme biti u igri.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....